Poetski kutak

Lepo si napisao, duže je i sadržajnije od moje kratke pesmice

Pjesma starom profesoru








Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.
______________________
Nikola Šop

NAŠA KUČKA ZMIJARA
I danas, nakon pedeset godina, još laju poskoci nad našom
kućom u Podosoju. To su poskoci unuci i praunuci naše kučke
Zmijare.
Naše kučke Zmijare, koja se parila s poskocima.
Parila se dvaput godišnje: kad se pare psi i kad se pare poskoci.
Parila se s psima i s poskocima.
U vrijeme njezina parenja, oko naše kuće posvunoć se naganjali
psi i poskoci. Ujutro sve mirisalo pasijm i poskočkim sjemenom.
Štenila se u Kozjoj ljuti, u kršu. Iz krša dovodila pse i poskoke.
Prvi put dovela četiri kučeta i pet poskoka. Poskoci bili obrasli
psećom dlakom, psi imali rašljast jezik i zmijski rep.
( Viđali poskoke s pasjom glavom i pse obrasle poskocima.)
Dojila ih na našem kućnom pragu. Za sise se otimali poskočići
i kučići. Psikali i režali. Ujedali se.
Kad bi poodrasli, poskoci dojili ovce i koze. Lokali vareniku
iz kotluša.
Sjedili i dojili mlade majke, kad bi umorne zaspale u vinogra-
du. Krili se između njihovih sisa. Iz jedne sise bi dojio poskok, iz
druge sin. Takve poslije nazivali poskokovićima i vilenjacima.
U Vranjači i Drvogljači, gdje su druge napadali, nama su se
umiljavali, oko naših nogu ovijali poskoci. Branili nas od drugih
zmija. Bili su to poskoci što su se odgojili u našoj kući, koje je
oštenila naša kučka Zmijara. Naš rod.
Naša se kuća sorila. Gora sašla iz gore, pregazila vrtle i vino-
grade, ušla u našu kuću. Gdje smo sjedili mi za večerom i moli-
li se Bogu, sad sjede i mole se  grab i dub, i jasen i kljen. Na ploči
kraj komina, gdje smo se rodili ja i moj otac, djed i pradjed, sad
se rađaju poskoci.
Unuci i praunuci naše kučke Zmijare. Čuvaju našu kuću.
 
P.Gudelj

Život je moj mnogima sličan
U istoriji neću biti večan
Jer želim odživet' život prosečan
I želim biti sasvim običan.

U vreme romanskih junaka
Filmskih zvezda i sportskih aseva
Buntovnika i zanesenjaka
To mi ne uspeva.

Kako izbeći da budem dvoličan:
Svi su na nebu, ja šetam ispod oblaka
U svom ritmu pored paradnog koraka?
Neobično je biti običan.

Sarajevo 1984.god.

U noći odvaljenoj
Prepunoj muzike i smeha
Kolača i nekog pića za prijatelje
Ti si srećna, beskrajno srećna
Dok ti se šminka razliva niz lice

Smešne vizije ovoga sveta
Iz čudne perspektive

Miliju reči Džonija Štulića
sa ploče na gramofonu
"Ljubav spaja
Laku noć! Ne budi tužna
Ljubav spaja
Laku noć! Dolaze drugi"

Kardeljevo (Ploče), 09.12.1986.

O, MLADOSTI

Poklanjala si, al' si krala,
I nevjerna si bila ti.
Ne, suviše mi nisi dala -

O, mladosti, o, mladosti.
O, mladosti moja, aa !
To škrto sunce što je palo,
Ta ljubav jadna, kratki sni,
Za uspomene to je malo -
O, mladosti, mladosti…

Daj stani na čas i daj mi snage
Da oprostim se bar od nje,
I da mi društvo pjesmu svrši,
I da se čaša ispije.

Još prepun nade, šta da radim ?
Na pola puta tek smo mi,
A jutros već su drugi mladi -
O, mladosti, o, mladosti.
O, mladosti moja, aa !
Pa zbogom, budi bolja s drugim
I daj mu više nježnosti,
Jer to je ništa što ja gubim -
O, mladosti, mladosti…

Daj stani na čas i daj mi snage
Da oprostim se bar od nje,
I da mi društvo pjesmu svrši,
I da se čaša ispije.
Da, da, da

Arsen Dedić

PJESMA BEZ VEZE

Kad pogledaš - nema veze
Drugovi smo dogovorno
Svaka riječ - odgovorno
Sve ostalo nema veze.

Popričamo, nema veze
Proćaskamo telefonski
Prazne priče, sve lakonski
I onako nema veze.

Jake fraze, sve bez veze
Krupne rječi, šekspirovske
Samo neka nisu psovke
Što, takođe, nema veze.

Osjećanja zakopana, što bez veze
Neke glupe emocije
Izašlo bio to docnije
Da je bilo sve bez veze.

Što god kažem je bez veze.
Bolje da sam rođen nijem.
Sve šta želim to ne smijem
A šta smijem je bez veze.

Pijanska je rječ bez veze
Ne slušaj je ti trijezna
Nećeš shvatit jer si žena
Pa to zato nema veze.

Mislim -jesam; to bez veze
Da l' postojim ili ne.
Jednom jasno biće sve
Da sam bio ja bez veze.


Gubavač, 03.5.1997.god.

Srpska narodna uspavanka

Majka Jovu u ruži rodila,
Ružica ga na list dočekala,
Bela vila u svilu povila,
A pčelica medom zadojila,
Lastavica krilom pokrivala;

Nek' je rumen ko ruža rumena !
Nek' je beo kao bela vila !
Nek' je vredan k'o pčela malena !
Nek' je hitar kao lastavica !

Krist djetetu u crkvi 

- Kud si zalutalo, dijete? Što će na mramornoj ploči
Pamučno tvoje koljence? Čemu da anđeli slijeću
Klecat po hasuram amo, žive da uzdižu oči
Mrtvom po oltarskom cvijeću?
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te sa posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
Vani, gle, ptičica s grane na tebe očicam miže,
Janješce blekeće bijelo, leptiri sunčaju krila;
Pred tobom mekim i malim priroda u čast se diže,
Rad ti je pričat ko vila.
Ovij se o grlo njojzi; umjesto tamjanske zduhe
Ljubit će uvojke tvoje kaduljin talas sa gora,
Pjevat će ševa i lišće, zlaćane zrikat će muhe
Sumorna umjesto kora.
Kada na nebnoj kadifi kao na vezenoj grani
Proplanu biserne zvijezde, srebrni lune obručak,
U tu će kutiju divnu Otac te sklopiti sami
- Alem na svilni jastučak.
Zajedno sklopit će se s tobom leptire stobojnih krila,
Ptice i zlaćane bube, bijelo, rudasto janje;
Svu noć će slušati anđ'o, kako je šuškala svila,
Gdje su vam igrale sanje.
Pođi, o pođi odovud! Ne smetaj likove stare;
Ozbiljni, kameni sveci u te s posmijehom gvire,
Majčici blijedoj pod križem lica se s dragosti žare,
Hihoće sav Dies irae!
- - Onda, ah, jednoga dana, rednju kad ispiješ kupu,
Tvoje kad ostari srce, život se ohladi vrući,
Hitro kad nekada krilo mrtvo se spusti po trupu
- Već ćeš mi klecavo ući!
Stati ćeš negdje u kutu, gledat ćeš pred sobom tamo
Suho mi, patničko lice, kako je klonulo s krsta;
Umjesto molitve svoje čut ćeš, gdje pucaju samo
Članci u sklopljenih prsta!
Gledat ćeš krvava mene - mrtva na drvu i platnu -
Kako mi ugasle oči prepasno nad sebe vire,
Gdje me sa bogata stropa gleda na osnovu zlatnu
- Demon sa Dies irae!
I onda, patniče ljudski, ako ti utroba drhtne,
- Onda si shvatio moje velike ljubavi boli,
Gorki i čemerni grč će učiti usnice smrtne,
Kako se ljubi i moli.
Podigni krst svoj i pođi; prije neg slaba ti mine
Noga kraj školjke za vodu, nagni se nad nju i s oka
Suzicu u nju izažmi - vjeruj mi, čovječji sine,
Ne će joj oslabit soka!

Život, 1900.  Kranjčević

USPAVANKA ZA DINA MERLINA

Puno smo svirali
Po malo igrali
Još bi da pjevamo,
Al već z'jevamo
Jedva stojimo
Hajde da brojimo!
Jedan, dva, tri,
Broj sad i ti
Četir', pet,
Ja opet.
Šest, sedam,
Dodaj još jedan,
Evo - osam
Već si pospan
Onda - devet
Ideš u krevet
Najzad - deset
Padaš u nesv'jest...
Umorna glava
Mirno spava
I tone u nove
Slatke snove.


05.02.2018.g

Samoća čini svoje...
Plete mrežu tiho i polako...
Nekad nedostaje snaga, da se odupre...
Da se bori...

Rodila se ljubav
 
Novembarska noć...
Hladna, vedra..
Parkić i njih dvoje
u zagrljaju punom topline.

MUKA PO RIBARU

Bordižam kaićem od punte do škoja,
Al' ribe ni za lik, o majko moja.
Šuljam veslom, madir škripi.
Pomozi mi Bože lipi
Da izdržin malo jošte
Do rIbarske druge pošte.
Veslaj, šijaj. mrižu diži.
Kraj poponi sve je bliži.
U njoj ništa, zero, niente!
Kakav brudet od palente,
A bez ribe moreš skuvat?
U rog isti s vragom puvat.
Vesla se stog opet primam
Samom sebi sve beštimam.
Neću doma ja još pojti
I bez ribe ženi dojti,
Pa da slušam cilog dana
Do naveče' od zarana:
"Da san ovo prije znala,
Ne bi za te se udala".

Marin Trošelj

[You must be registered and logged in to see this image.]

NISAM NALOŽIO
(haiku)

Nove postove čitam
Po tastaturi tipkam
U prste duvam

Gubavač, 16.01,2019. godine

Sećanje na dečjeg pesnika[You must be registered and logged in to see this image.]

Misli

Tuge i radosti
Sreće i nesreće
Tame noći i dani
su tu oko nas... Ima
nešto okom nevidljivo 
a prisutno upravo tu 
oko i pored nas.


"Nevidljive" oči nas pomno 
posmatraju, gledaju svaki naš
pokret, gest a osećaj čini
nespokoj naših duša...
Sve naše tuge i radosti,
sreće i nesreće... Tame noći 
i dani, čine nadahnuća sećanja
u prevazilaženju stanja duša
naših.

Te naše duše, ti osećaji
lebde tu oko i pored nas
čineći treptaje nemira tela
u borbi za mir i spokoj življenja...

Jedna na forskom (hvarskom):

"Je te kad glovà bolí?
Je digôd. Od čega to?
Reć ću ti jo;

Od versih ne zapísonih
Od ričih prigriženih
...ča se čekodu na kôrtu rastočìt
glôvu mi sposìt.
Od suz neisplákonih
Tercih ne otkantonih
Pêsti ne butônih!

Od beštîmjih prigucônih,
od ugarcih nepofrigonih.
Kad nikog ní,
a podili bi smih.
Od zagrljajih nezagárljenih.
Od intimelih sumprešônih.

Ča će ti sumprešôna postèja
ako neće bit izbúrtona, potna i tepla
Ča će ti továja i cvit na stôl
ako ti niko neće doć
pok izmárvit po klehu
naciknit žmúl, pomázot teću.

Boli glova od Ne imat vrimena
Puno boli od;
"púst-púst",
"muč-muč",
"hod-hod"

Ma ne'š već;

Imon za sve vrime.
Zó nj'
zó se
za nós
za ugarcè, za bičerîne,
Sômo ne za kafetîne

I nà! Dokli son ovo pisála
bolit je fermála"

Vana Kovačić

ŠOKAČKA BALADA
Pisao bi pjesmu al
prazna je duša...
Nema više nikog
tamburu da sluša...
Nema više pijetla
zorom da me budi..
Ne čuje se pozdrav..
Dobro jutro dobri ljudi!!
Niz sokak tišina moj
korak sad prati...
Nema više nikog na rakiju da svrati...
Otišla nam mladost u neke tuđe zemlje
Ostale su šume i krovovi zarasli...
Ostale su njive gdje su vranci pasli..
Ostala i žita okupana suncem...
Ja opsujem naglas...
i kandžijom pucnem..
Godine se nižu..
a ja sve luđi...
mi smo htjeli svoje
a sad smo svi tuđi...
Kroz šorove prazne
ni zvona ne zvone...
Ne škripi ni đeram
kad napajam konje...
Ne kitim ih cvijećem
kad ih potjeram kroz selo...
Samo stari šešir
nabijem na čelo...
I sakrivam suzu
kad niz lice krene...
To što boli Slavoniju...
zaboli i mene...


SUZANA ŠIMUNOVIĆ


P.S. Ova pjesma opisuje stanje našeg sela ali i naših gradova diljem Hrvatske, a mislim da je ista situacija i u regiji. Ljudi odlaze,a ono što je prije bilo, 70.tih i kasnije godina prošlog stoljeća, da je išla samo glava obitelji, sad odlaze cijele obitelji, a malo tko ili nitko se ne vraća. Pretužno

MOJA BAKA

Ako sretneš moju baku,
negdje samu na sokaku, 
ti joj priđi srca laka,
kao da je tvoja baka.

Pomozi joj, mali druže
jer je noge slabo služe,
a i oči teško vide,
pa mi baka slabo ide.

Prepoznat ćeš moju baku,
i po hodu i koraku,
i po bijelo sijedoj kosi,
i po štapu što ga nosi.

Kroz roj kola i auta,
prevedi je preko puta,
da u vrevi bučnog grada 
moja baka ne nastrada.

A kad baka dođe kući,
sretno će joj srce tući,
o tebi će, sva u sreći,
mnogo lijepa meni reći.

" Ja plačem kad i drugi strada,
kad tuđa sreća ko cvet vene,
za mene nema tuđih jada:
Što boli drugog, boli mene".

Milan Rakić

Doktor Živago (citat):

ŠOKAČKA BALADA
Pisao bi pjesmu al
prazna je duša...
Nema više nikog
tamburu da sluša...
Nema više pijetla
zorom da me budi..
Ne čuje se pozdrav..
Dobro jutro dobri ljudi!!
Niz sokak tišina moj
korak sad prati...
Nema više nikog na rakiju da svrati...
Otišla nam mladost u neke tuđe zemlje
Ostale su šume i krovovi zarasli...
Ostale su njive gdje su vranci pasli..
Ostala i žita okupana suncem...
Ja opsujem naglas...
i kandžijom pucnem..
Godine se nižu..
a ja sve luđi...
mi smo htjeli svoje
a sad smo svi tuđi...
Kroz šorove prazne
ni zvona ne zvone...
Ne škripi ni đeram
kad napajam konje...
Ne kitim ih cvijećem
kad ih potjeram kroz selo...
Samo stari šešir
nabijem na čelo...
I sakrivam suzu
kad niz lice krene...
To što boli Slavoniju...
zaboli i mene...


SUZANA ŠIMUNOVIĆ


P.S. Ova pjesma opisuje stanje našeg sela ali i naših gradova diljem Hrvatske, a mislim da je ista situacija i u regiji. Ljudi odlaze,a ono što je prije bilo, 70.tih i kasnije godina prošlog stoljeća, da je išla samo glava obitelji, sad odlaze cijele obitelji, a malo tko ili nitko se ne vraća. Pretužno

Doktore, drago mi je da ti se pjesma svidjela. 
Suzana bi ti se svidjela još i više  
Znam je osobno.

                                                                     Tvoj prijatelj


Nisam potpisao autora: Dragutin Tadijanović

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,


Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.


Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,


Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.


Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.


Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.


Dopunjavam i ovu objavu:
Autor: Ivan Goran Kovačić

- i moja napomena - je li mu na kratko došla misao na ovu (proročansku) pjesmu u zadnjim trenucima života?

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć


Dopuna i ovdje - autor: Dragutin Tadijanović
vidjet će se kasnije, jedan od mojih najdražih pjesnika...

goran9030 (citat):

Doktor Živago (citat):

ŠOKAČKA BALADA
Pisao bi pjesmu al
prazna je duša...
Nema više nikog
tamburu da sluša...
Nema više pijetla
zorom da me budi..
Ne čuje se pozdrav..
Dobro jutro dobri ljudi!!
Niz sokak tišina moj
korak sad prati...
Nema više nikog na rakiju da svrati...
Otišla nam mladost u neke tuđe zemlje
Ostale su šume i krovovi zarasli...
Ostale su njive gdje su vranci pasli..
Ostala i žita okupana suncem...
Ja opsujem naglas...
i kandžijom pucnem..
Godine se nižu..
a ja sve luđi...
mi smo htjeli svoje
a sad smo svi tuđi...
Kroz šorove prazne
ni zvona ne zvone...
Ne škripi ni đeram
kad napajam konje...
Ne kitim ih cvijećem
kad ih potjeram kroz selo...
Samo stari šešir
nabijem na čelo...
I sakrivam suzu
kad niz lice krene...
To što boli Slavoniju...
zaboli i mene...


SUZANA ŠIMUNOVIĆ


P.S. Ova pjesma opisuje stanje našeg sela ali i naših gradova diljem Hrvatske, a mislim da je ista situacija i u regiji. Ljudi odlaze,a ono što je prije bilo, 70.tih i kasnije godina prošlog stoljeća, da je išla samo glava obitelji, sad odlaze cijele obitelji, a malo tko ili nitko se ne vraća. Pretužno

Doktore, drago mi je da ti se pjesma svidjela. 
Suzana bi ti se svidjela još i više  
Znam je osobno.

Ccccc, Gorane, nitko ti ne brani da me upoznas sa Suzanom!!!

Dapače... bit će mi zadovoljstvo

Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada
Videt' neću!

Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.

Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom, beli danče!
Zbogom, svete, nekadanji raju. —
Ja sad moram drugom ići kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
Još bih gledo tvoje sunce jarko, —
Slušo groma, slušao oluju,
Čudio se tvojemu slavuju,
tvojoj reci i tvojem izvoru, —
Mog života vir je na uviru!

O, pesme moje, jadna siročadi,
Deco mila mojih leta mladi'!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Dugom šarnom da sve vas obučem,
Da nakitim sjajnijem zvezdama,
Da obasjam sunčanim lučama ...

Duga bila, pa se izgubila,
zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunašce ono ogrijalo
I ono je sa neba mi palo!
Sve nestade što vam dati spravlja' —
U traljama otac vas ostavlja.

Branko Radičević - "Kad mlidijah umreti"

Drago mi je da sam naišao na ovu temu. Baš me je razveselila. 
Evo jedne pjesmice koju sam učio u prvom razredu OŠ. 
I na kraju ću dodati "svoj" završetak



Vjetar je opet uzeo svoju staru gitaru,
staru, staru, jako staru.
I pjesmu jeseni uz nju zapjevao,
pjevao, pjevao, pjevao...
A list po list u zraku plesati stao


        list po list
        list po list


        pao
        pao
        pao
        pao (po Grigoru Vitezu)

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


A.G. Matoš: "Utjeha kose"

goran9030 (citat):

Drago mi je da sam naišao na ovu temu. Baš me je razveselila. 
Evo jedne pjesmice koju sam učio u prvom razredu OŠ. 
I na kraju ću dodati "svoj" završetak



Vjetar je opet uzeo svoju staru gitaru,
staru, staru, jako staru.
I pjesmu jeseni uz nju zapjevao,
pjevao, pjevao, pjevao...
A list po list u zraku plesati stao


        list po list
        list po list


        pao
        pao
        pao
        pao (po Grigoru Vitezu)

Ova tema je fenomenalna..za nas..stare romantičare

PUSTOŠ

Nigdje nikog nema:
Ni čovjeka, ni ptice.

Prolazim kroz tišinu.

Pusto mi je srce

I žalosno lice.

Dragutin Tadijanović

SUSRET


Kad ugledam, gdje mi
U susret koračaš,
Vidim plahu košutu
Kraj šumskog izvora.

Moju dušu obuzme
Sila radost života:
Izvadivši ludo srce
Na dlanu bih ga pružio


Tebi...


Isti autor kao gore

LUTANJE


Samotan lutam večernjim ulicama.
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka.
Al nigdje nema tebe...Tebe nema.

D. Tadijanović

Uspomene


Jesenas sam ostavio
Sedam zrelih jabuka
Da uvenu na granama,
Neuzbrane. A kad bi večer
Raširila crna krila,
Grlio sam, pod jabukom,
Djevojku, i šaputao
O uštapu koji viri
Iza bijelih oblaka.

Dragutin Tadijanović

Nad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.



Dragutin Tadijanović; "Dječak u sjeni vrbe"
Ovako se zvala i čitanka iz (ako se dobro sjećam) šestog razreda OŠ

Često sam se znao zapitati, kako je izgledala ta Gospodična, učiteljica u Podvinju?
Pitam se, da li bi bila bolja da je znala kako će ući u pjesme koje će se čitati stotinjak godina kasnije?
Eh, da sam ja učiteljica...

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić, Slap

goran9030 (citat):

Nad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.



Dragutin Tadijanović; "Dječak u sjeni vrbe"
Ovako se zvala i čitanka iz (ako se dobro sjećam) šestog razreda OŠ

Kad se braća Slavonci uhvate poezije...ih...nema kraja!

Upravo tako, 
svaki dan čitamo, od kako se probudimo. 
A kad sve pročitamo, onda odemo kod kuma. On ima štampariju...

TI I MOJE SRCE


Te tvoje modre oči, u polju lanovo cvijeće,
Teške i crne kose, oblaci kišni u tmini,
Zanesoše moje srce, nenadano u visinu:
Ono sad kuca puno miline i novih naslada.


Pomišljao sam, zabrinut:
Umorno je moje bijedno srce
I tko će da mu daruje snagu
Novu?


Dragutin Tadijanović

OGLEDALA SREĆE

Mladić i djevojka nose
U srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
Drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
Smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
Oči su im ogledala sreće.