Poetski kutak

CICIBAN JE ZASPAO

Ciciban
sniva san.
Dajte posteljinu -
meku mahovinu:
Pokrijte ga ovom
granom jabukovom.
Vjetar s gore dahne
jabuku razmahne,
savije se grana,
skrije Cicibana,
liscem njega ospe,
cvjetovima pospe.

Oton Župančić

Godine prolaze
 
Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se tražili
pokraj  predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti.
 
Irena Vrkljan

ŽELJA

Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu.
Kad bih u noj imao jedan mali tepih
I kad bi sve to bilo moje.

Stol, mastilo, polica
I na prozorima moje zavjese.
I na polici kad bih imao svoje knjige.

Kad bih imao jednu malu, malenu kuću
I u njoj ženu koja bi me bez para voljela…
I kad bi ta žena bila moja.

Ma gdje i u ma kom mjestu bilo,
Kad bih malu, malenu kuću našao,
Dovoljan bi bio jedan mali tepih,
Dovoljan, pa čak i suvišan.

Ma gdje, u ma kom gradu bilo,
Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta, čak i suviše.


Turska
Dževdet Kudret Solak (1907)

ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE RIJEČI


Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Rabindranat Tagore

ZAPIS O EROSU

Ona na prstima,naga,od kreveta ogledalu prilazi.
Tvoj dar,kojom ljepotu ćutiš,nijem je.Ne drhti umorno
srce,samo što ruka pod glavu jastuk udobnije smješta.

I soba je prazna.U ogledalu tek miruje njena zabrinuta
bora ponad vjeđa,što ljubio si ih maločas,kad soba
bijaše puna kao vasiona,kao ogledalo što je puno
njenog lica,u praznoj sobi,u kojoj već spavaš.

Abdulah Sidran

Ja ratujem sam

Svake noci Brankovice pozivam na pice
svuda oko sebe nalazim slabice
ko sa decom spava, popisan se budi
trazio sam svecom, nigde nema ljudi
kadija te tuzi, kadija ti sudi
upomoc

Ja ratujem sam, ja ratujem sam

Prevarice, slagace me rodjeni brat
prodace me, zabice mi noz u vrat
nemam poverenja, niti hocu da ga dam
jer ja ratujem sam

Uplaseni prijatelji ni da mrdnu prst
sledeci sam koga ce da razapnu na krst
savest mi je mirna, necu da se kajem
dok me mozak sluzi, ja cu da ga dajem
grlo mi je jako, zato glasno lajem
upomoc

Ja ratujem sam, ja ratujem sam

NIRVANA


Noćas
su me pohodili mrtvi,

Nova
groblja i vekovi stari,

Prilazili
k meni kao žrtvi,

Kao
boji prolaznosti stvari.


Noćas
su me pohodila mora,

Sva
usahla, bez vala i pene,

Mrtav
vetar duvao je s gora,

Trudio
se svemir da pokrene.


Noćas
me je pohodila sreća

Mrtvih
duša, i san mrtve ruže,

Noćas
bila sva mrtva proleća,

I
mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas
ljubav dolazila k meni,

Mrtva
ljubav iz sviju vremena,

Zaljubljeni,
smrću zagrljeni

Pod
poljupcem mrtvih uspomena.

I
sve što je postajalo ikad,

Svoju
senku sve što imađaše,

Sve što više javiti se nikad,

Nikad
neće – k meni dohođaše.

To
su bili umrli oblaci,

Mrtvo
vreme s istorijom dana,

Tu
su bili poginuli zraci,

Svu
selenu pritisnu nirvana.

I
nirvana imala je tada

Pogled
koji nema ljudsko oko,

Bez
oblaka, bez sreće, bez jada,

Pogled
mrtav i prazan duboko.

I
taj pogled, k`o kam da je neki,

Padao je na mene i snove,

Na
budućnost, na prostor daleki,

Na
ideje, i sve misli nove.


Noćas
su me pohodili mrtvi,

Nova
groblja i vekovi stari,

Prilazili
k meni kao žrtvi,

Kao
boji prolaznosti stvari.

Vladislav Petković Dis

JUTARNJA ULICA
 
Tin Ujević
 
Budim se u krevetu na šumu mirnoga sunca.
Mislim: što to za mnom, u snu, pčele zuje,
ptice pjevaju, zvona zvone, pjesme bruje,
vrela huje?
Mislim: što je u snu, za mnom, česma zvuka?
bogat sadržinom sloj hranjiv ko muka?
 
Drotari kupe krpe, viču za stare stvari,
drvari nude snopiće drva,
djeca s torbakom idu u školu.
Koljena bogomoljki čekaju da kleknu.
Pismonoše hrle sa kožnim pojasom.
Dan. Dan. Zemlja će da sine.
Na suncu i u sjeni igra boja kipi.
Vidim sjenu telegrafske žice na pročelju kuće,
a plava sjena ptice leprša nad mojom glavom,
ptice iz izvora, ptice iz sna.
Ptice su okretnije od riba,
i svjetlost se brže od talasa ziba.
 
Okrećem oči duše zaustavljene u hladu bića
i mislim: iz kakvih dolina u kakve druge doline,
u kakve skutove svježine
(divni krajolici bivaju nestvarni, bez tijela?)
česme jecaju. Bašte kliču. Nervi viču.
 
Mazge i konji gaze nažeti konopcima,
zadnje vlage skrivaju se u tamne tunele,
bakali pilje iz rupa dućana, hamali zijevaju,
pijanci ishitruju solilokvije od nove žeđi,
dan će biti naslada napregnute miške;
zar ću ja samo ostati u mukama nerva?
Neće me okupati kupka svjetlosti i uspretniti gimnastika hoda?
Strojevi za šivanje pjevaju u skromnim stanovima,
iz jednoga salona viri na vratima djevojka s bijelom keceljom
i u žaru očiju brani češljarski nazor o svijetu.

TAKO VRUĆIM GLASOM

Srebrnim akordima vjetar u valovima buja.
Daleko u daljini iz sivila zasvijetlila jezera,
Koliko ljepote u gorama tražio si!

Uspavanka krajine-posljednja pjesma slavuja,
Dok u polje osamljen koračam vratima večera . . .
Tako vrućim glasom sve do ponoći u mom srcu pjevala si.



Branislav František

TEBI ŽIVOT

Kada promatram tvoje tijelo ispruženo
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa.

Kada se gledam u tvojim očima,
koje su kao duboka smrt ili život što me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslućujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća.

Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda,
s onom radosnom dobrotom večernjače,
koja ne traži niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama
osjeća da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj čelik užaren i pomaman
i da čezne samo za blistanjem svjetlosti.

Svemir svjetluca. Smirena sreća
prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela.

Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku muziku što se rađa među pticama,
u vodama, u šumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama.

Vicente Aleixandre

THE CURE

LOVE SONG


whenever i'm alone with you
you make me feel like i am home again
whenever i'm alone with you
you make me feel like i am whole again

whenever i'm alone with you
you make me feel like i am young again
whenever i'm alone with you
you make me feel like i am fun again

however far away
i will always love you
however long i stay
i will always love you
whatever words i say
i will always love you
i will always love you

whenever i'm alone with you
you make me feel like i am free again
whenever i'm alone with you
you make me feel like i am clean again

however far away
i will always love you
however long i stay
i will always love you
whatever words i say
i will always love you
i will always love you

IRON MAIDEN


THE NUMBER OF THE BEAST


Woe to You Oh Earth and Sea
for the Devil sends the beast with wrath
because he knows the time is short
Let him who hath understanding
reckon the number of the beast
for it is a human number
its number is six hundred and sixty six.

I lived alone
my mind was blank
I needed time to think to get the memories from my mind

What did I see?
Could I believe?
That what I saw that night was real and not just fantasy

Just what I saw
in my old dreams
were they
reflections of my warped mind staring back at me?

'Cause in my dreams
it's always there
the evil face that twists my mind and brings me to despair

Night was black
was no use holding back
'Cause I just had to see
was someone watching me
In the mist
dark figures move and twist
was all this for real
or just some kind of hell
6-6-6 the Number of the Beast
Hell and fire was spawned to be released

Torches blazed and
sacred chants were phrased
as they start to cry
hands held to the sky
In the night
the fires are burning bright
the ritual has begun
Satan's work is done
6-6-6 the Number of the Beast
Sacrifice is going on tonight

This can't go on
I must inform the law
Can this still be real
or just some crazy dream?
but I feel drawn
towards the chanting hordes
seem to mesmerise...can't avoid their eyes
6-6-6 the Number of the Beast
6-6-6 the one for you and me

I'm coming back
I will return
And I'll possess your body
and I'll make you burn
I'll have the fire
I'll have the force
I'll have the power
to make my evil take its course

RAMMSTEIN

PUSSY

Too big, too small,
size does matter after all.
Zu gross, zu klein,
er könnte etwas grösser sein.
Mercedes Benz und Autobahn
alleine in das Ausland fahren.
Reise, Reise, Fahrvergnügen
Ich will nur Spass, mich nicht verlieben.

Just a little bit, just a little bitch.
You've got a pussy. I have a dick.
So what's the problem? Let's do it quick!

So take me now before it's too late.
Life`s too short, so I can't wait
Take me now, oh dont you see?
I can't get laid in Germany.

Too short, to tall
doesnt matter one size fits all.
Zu gross, zu klein,
der Schlagbaum sollte oben sein.

Schönes Fräulein, Lust auf mehr?
Blitzkrieg mit dem Fleischgewehr.
Schnapps im Kopf, du holde Braut,
steck Bratwurst in dein Sauerkraut!

Just a little bit, be my little bitch.
You've got a pussy. I have a dick.
So what's the problem? Let's do it quick!

So take me now before it's too late.
Life`s too short, so I can't wait.
Take me now, oh dont you see?
I can't get in Germany!

Germany!
Germany!

You've got a pussy. I have a dick.
So what's the problem? Let's do it quick!

You've got a pussy. I have a dick.
So what's the problem? Let's do it quick!

You've got a pussy. I have a dick.
So what's the problem? Let's do it quick!

So take me now before it's too late.
Life`s too short, so I cant wait.
Take me now, oh dont you see?
I cant be laid in Germany!

Car Vu države Liang (464.-549.), Kina

JUTARNJE SUNCE SIJA


Jutarnje sunce sija

Kroz filigranske prozorske kapke

Vjetar pun svjetlosti

Otvara njenu kao koprena tanku haljinu

Vragolasti osmijeh pojavljuje joj se na usnama

Guste obrve se izvijaju

Nad njenim lijepim ocima

Li Ta Pe (702.-762.) Kina

MJESEČINA

Od bijela kamena stepenice se uzdižu.
Na njima rosa, a u rosi mjesec pun:
stepenica svaka jednako se sja.
A carica u dugoj odjeći
penje se, penje, a rosa biserom
rub orosi njene odjeće.
Do paviljona ide u kojemu mjesečina prede niti.
Zabliještena, zastade na pragu.
Ruka njena polagano
odgrne zastor od bisera:
i padaju mali kristali, žuborom skaču
kao vodopad, kroz koji sunce sja.
Žuboru tad carica prisluškuje
i tužno gleda dugo u mjesec,
u mjesec jesenji, što sja kroz biserje.
I tužno gleda dugo u mjesec.

Li Tai Pe (702.-762.) Kina

PIJEM SAM NA MJESEČINI

Sred cvijeća pehar, vina pun,
pijem sam - nikog da ga podijelimo.
Čašu dižem, blistavi mjesec pozivam,
s mojom sjenom nas je troje.

Mjesec, premda ne pije i ne razumije,
a sjena glupo slijedi moje pete,
budimo prijatelji, bar za jedan tren,
veseli i bezbrižni, dok proljeće traje.

Ja pjevam, mjesec se klati,
ja plešem, sjena se izvrće.
Dok sam budan, slavimo zajedno,
kad se opijem, mi se razdvajamo.

Vječno vezani, nismo uvijek bliski,
do novog susreta, oblacima s druge strane.

Branko Ćopić

JEŽEVA KUĆICA


SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.


LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k’o jaja:
"Za druga Ježa, Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate,
sanjam te često i mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara,
guskinim perom,
divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu,
požuri samo, ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica!"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd’ da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
– Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.


KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig’o
kad je Ježurka do lije stig’o.
Pred kućom-logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
– Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
U zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k’o bubanj ratni.


NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptirić koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
– Drž’te se, ptice, počinje lov!


RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše.
– Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
– Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
– Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
– Ostani, kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom:
– Draži je meni moj skromni dom!
Šušteći šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
– Kućico moja, najljepši raju!


POTJERA

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit’ će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem, obiljem sja.
Poći ću, kradom, da vidim ja.


VUK

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
– Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
– Idem da doznam – lija sve duva –
zašto jež kuću toliko čuva.
– Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
– Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!


MEDO

Dok jure dalje brzo k’o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
– Sumnjiva žurba – medo ih gleda –
možda ste našli jezero meda?
– Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
– Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za satić meda dat’ ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
– Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!


DIVLJA SVINJA

Sve troje jure k’o divlja rijeka,
odjednom – evo – kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
– Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
– Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
– Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
– Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa-budalu!


PRED JEŽEVOM KUĆICOM

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
– Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi’!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!


TRI GALAMDŽIJE

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
– Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.


JEŽEV ODGOVOR

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
– Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje,
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
– Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
– Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!


KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Pričaću i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka,
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k’o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

USAMLJENOST GRADOVA

Ne znajući vlastiti broj ograđen zidinama i granicama;
sa robijaškim dvorištem i za gležanj vezanom vječitom
sjenkom.

Žive se granice dižu
na korak od mojih koraka.
Nema sjevera, juga, zapada ni istoka;
postoji samo usamljenost umnožena,
usamljenost podijeljena brojem ljudi.
Trka vremena u krugu ure,
svjetleći pupak tramvaja,
zidovi koji sriču
dvije-tri riječi u boji
napravljeni su od usamljeničkog materijala.

Slika usamljenosti:
zidar koji pjeva na skeli, nepomičnoj splavi nebeskoj.
Slike usamljenosti:
putnik zadubljen u novine;
konobar koji skriva portret u grudima.

Grad kao da je od minerala.
Gradska geometrija je manje lijepa
od onoga što smo učili u školi.
Trokut, jaje, glava šećera,
uputili su nas u svetkovinu oblika.
Samo je kasnije došao obim:
prva žena i prvi mlad mjesec.

Gdje si bila, samoćo,
kako te ne upoznah do dvadesete?
U vlakovima, ogledalima i fotografijama,
uvijek si pored mene.

Zemljoradnici su manje sami
jer sa zemljom čine jedno.
Stabla su njihova djeca,
promjene vremena osjećaju vlastitim tkivom
a ugledaju se na životopise zvijeri.

Tu samoću knjigama hrane,
šetnjama, klavirima i komadićima gomile,
gradovima i nebesima podčinjenim mašini,
naborima pjene koji se
pružaju čak do žala.
Sve je već izmišljeno,
ništa nas više neće samoće osloboditi.

Karte čuvaju tajnu mansardi. Jecaji su za to da se na lulu
popuše. Probali su da u gitaru samoću. sahrane. Zna se da
hoda sobama nenastanjenim, trguje odjećom samoubojica i
mrsi poruke telegrafskih žica.


Jorge Carrera Andrade

MAGISTRALE
 
Neka me nedostojnog vjetar obavije,
Žalbo crnih ptica i tužne pohvale,
Nekoga svijeta teške sjene pale.
Šta je to što se u dnu pjesme krije?
 
Lijepi moj dane s dušom elegije,
Tražim početak, sjaj i sate stale
Kad su ti dvije tužne ptice vječnost dale
Pred vratima iza kojih prostor gnjije.
 
Tu izgubljeno sjećanje, pustinju hrani.
I kraj vatre kojom ne hrane se dani
Zakopani lelek i nenađeno blago stoje.
Ljubavi moja mrtva, a ipak živa,
 
O sve što prođe vječnost jedva biva
I nema mene, al ima ljubavi moje.
 
 
Branko Miljković

Ti Me Ne Volis i Ne Zelis
 
Ti me ne volis i ne zelis , zar
lep nisam ni malo , mala ?
Ne gledajuci , od strasti uz zar
na rame mi tvoja ruka pala.
 
Sa kezenjem , mlada , osecajnim
s tobom nisam ni nezan , ni zao.
Koliko si ich milovala sjajnih ?
Ko ti je sve dosad ruke , usne dao ?
 
Znam , oni su prosli kao senke , mila ,
ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima.
Na kolenima mnogim si bila ,
a sada , evo , sedis na mojima.
 
Neka ti oci trepavica rubi ,
neka ti u misli dode drugi neko.
Ta i ja te bas jako ne ljubim
tonuc u nesto drago i daleko.
 
Ovu vatru sudbinom ocajno
ne zovi , veza lakoumna , to je.
Kao sto smo se susreli slucajno
rastacemo se uz smesak nas dvoje.
 
Svojim putem otici ces u smiraj
da prokockas dane i plac novi.
Neljubljene samo ti ne diraj ,
negorene nikako ne zovi.
 
U corsokaku s drugim ces se naci
o ljubavi brbljajuci bez svesti.
Tad cu mozda u setnju izaci
i sa tobom ponova se sresti.
 
Blize pleca okrenuvsi drugom
I malo se pognuv ne misleci.
“Dobro vece” , reci ces mi s tugom.
“Dobro vece , mis “ I ja cu reci.
 
I nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtanje moze da je svali.
Ko je ljubio , taj ne ljubi vise.
Izgorelog niko ne zapali.
 
 
Sergej Jesenjin,
4. decembar 1925 , Moskva

Pismo Majci
 
Starice moja , zivis , jos ko i ja.
Pozdrav ti saljem u seljacki dom.
Nek koliba tvoja od srece zasija
i sjaj nebeski nek vlada nad njom.
 
Pisi mi da brines i da skrivas pomno
svu tugu za mnom iz dana u dan.
I da isetas na prasnjav drum skromno ,
obmotana u stari kaftan.
 
I u plav sumrak zamisljas da noz me
U tuci kafanskoj posred srca bode.
I ta te slika stravom teskom prozme ,
ali na kraju , ishlapi i ode.
 
Ne brini mati. Utesi se pozno.
To je kosmar , tuga gde rec nema snage.
Nisam se ja propio bas grozno
da pred smrti ne vidim tvoje oci blage.
 
Izmenio se nisam , nezan sam i dobar ,
i sva mi je ceznja kroz dane i sne
da me mine ocaj crn , nasrtljiv , modar
i da do tvog doma stignem ziv sto pre.
 
Povraticu se kad olista redom
I basta nasa , sve sto pruza nit.
Nemoj da me budis ti pred zorom bledom ,
ko pre osam leta u onaj osvit.
 
Zanemari ocaj , prosanjani su snovi.
I ne budi ih. Nisu se ni zbili.
Svi su se gubici , zlobe i okovi
Jos u pocetku u moj zivot slili.
 
I bez molitve nek ostane , shvati.
Povratak proslosti nemoguc je.
Jedina moja radost , ti si mati ,
i svetlost vanzemaljska i sve zvucje.
 
Unisti brigu koju skrivas pomno
i tugu za mnom , iz dana u dan.
I ne izlazi na prasnjav drum , skromno
obmotana u stari kaftan.
 
 
Sergej Jesenjin

Godine Mlade
 
Godine mlade , nisam od slave znao
da sam vas otrovom gorkim otrovao.
 
Ne znam ni kraj moj da l je vec il nije.
U ocima plavim bledilo se krije.
 
Gde su radosti ? Tama… Razbojista.
U polju ? U krcmi ? Ne vidi se nista.
 
Ruke ispruzene…Pipam , osluskujem.
Konji…konji…sneg…Kroz sumu putujem.
 
Hej , kocijasu , juri ! Nisi valjda raga.
Iscedi dusu preko tih rupcaga.
 
A kocijas rece : pocuj , opasno je
ako se konji kroz mecavu znoje.
 
Kukavico jedna , to ne ide , shvati !
Otmem bic , pa konje po ledima mlatim.
 
Bijem. Konji jure. Nemoguce snezi.
Odjednom udarac. Ja u smetu lezim.
 
Ustanem , al trojke nigde , niti snezi.
Sav u zavojima u bolnici lezim.
 
I u mestu konja po putu sto vije
tvrd krevet mokrim zavojima bijem.
 
Na licu sata kazaljke ko brkovi neme.
Nagnule se nadamnom bolnicarke snene.
 
Nagnule se , hropcu : Ej , ti , zlatoglavi ,
sta od sebe gorkim otrovom napravi.
 
Mi ne znamo kraj tvoj da l` je vec , il nije.
Iz ociju plavih vlaga krcme bije.
 
 
S. Jesenjin

JEU MU HUA
XI-XII stoljeće, Kina

More

More je neizmjerno.
Mornari i ribari proizvode život na moru.
Jedni se gube, utopljeni, njihovi leševi se sahranjuju u špiljama ogromnih kornjača i riba.
A drugi love morske životinje i odlaze, možda u zemlje, gde su ljudi goli,
ili u krajeve, gde ljudi imaju crne zube.

Događa se, da se poneki vrati,
ali mnoge vraćaju jedino vjetrovi u zavičaj.
Njih zadržavaju stvari, ili ljudi dotad neviđeni,
a znaju kako bi strašno dug bio put natrag.

Udiše se miris mora, hrani se ribom, živi sred morskih bića, u magli.
U moru se nailazi na dragocjene i nepoznate predmete.
Ima ogromnih otoka, morskih čudovišta, koja su do pasa ljudi, bisera i svakovrsnih riba.
Otoci ti se visoko izdižu iz valovite pučine.

Tu se vide stijene, u kojima stanuju duhovi; na koje slijeću ptice da izležu jaja,
odnjeguju svoje ptiće i odlete među nebesa i vode.
Kada se Sunce ili zvijezde rađaju, nebesa su jasna, a Mjesec vedar.
Duhovi lutaju vječno i njihovo je biće čisto.
U svijetu ima toliko čudnovatog i neobičnog.

Kineska poezija o prijateljstvu, 1.st.n.e

Kad bi se ti vozila u kočiji, a ja nosio slamnati šešir

Kad bi se ti vozila u kočiji, a ja nosio slamnati šešir,
i mi se jednog dana sreli na cesti,
ti bi sišla i naklonila se.
Kad bi ti hodala u dronjcima, a ja jahao na konju,
i mi se jednog dana sreli na cesti,
ja bih sišao i naklonio ti se.
Želim ti biti prijatelj zauvijek, bez prekida i raspada...
Kad se brda sravne i rijeke presuše,
Kad munje i gromovi zavladaju zimom,
Kad sunce i snijeg opustoše ljeto,
kad se stopi nebo i zemlja,
tek tada ću se rastati od tebe,
a ni tada.

YU Grupa - More
 
Sunce dok se radja u osvit bele zore
ja stojim na obali i posmatram more
pijanstvo neko ludo obuze mene
gledajuci sunce i dugacke sene
 
Galebovi lete iznad mora plava
ja gledam sav srecan pucinu gde spava
volim ga ja ludo i idem mu sada
more je duboko i mrak mi vec pada
 
A vetar nad morem tad poce da duva
zeleci da mladi taj zivot sacuva
no uzalud bese, more ga vec uze
postavsi crveno kao majske ruze

EKATARINA VELIKA

Par godina za nas

Prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
slušamo vesti što su upravo stigle
kažu da imamo
još samo par godina za nas

imali smo igračke i živeli smo sve
sve one igre na sreću
one igre za ljude
što je smislio neko
pre samo par godina za nas

da li znaš kako želim da te nađem
da li znam šta treba da znam
voli me kako nikad nisi volela

voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela

živimo u pričanju, branimo
se, hodamo i slavimo
neke bezvezne stvari

neke bezvezne priče
što je smislio neko
u samo par godina za nas

nisu dovoljne reči, samo
obične reči
da me vrate u život
nije dovoljan dodir
ni da znam da te imam
još samo par godina za nas

voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela

raste kao nada, kao more, kao govor
kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv
kao želja među nama
raste kao bol
i grize sve pred našim očima

voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela

Miroslav Krleža

NI MED CVETJEM NI PRAVICE

"Ni med cvetjem ni pravice",
rekel to je fijolice
smardlivi terputec,
jalnuš, tvardogutec.

"Lepe ti je, lepe ti je
fijolice dišeče,
kad se pava po stezice
prek gartlica šeče."
"Teške je nam, teške je nam
na kokošjoj paši,
s prepunčecom, z grintom, s ternom,
žalosnimi pajdaši.
Sunčanice, rožmarin,
leha puna georgin.
Mačuhica, franciškan
dišiju kak marcipan."

"Glavobolka, bogi cvet,
glava zna od nje bolet.
Kopriva grize, a lopuh
kak kačje mleko ima duh.

Žabnjak, osjak i peršin soldački,
se te plante nečeju ni mački.
Kak mozul imaju vonjhu,
kak smardlivi spuriš,
od njih nigdo nigdar je ne imel niš."

"Dok v božje plahtice
kakti vu zipčice,
Isusek mali spi,
v cinduli i šašu,
v puhlivem jandrašu,
v kopitnjaku, v trubentice
niščega ni."

Zajček, gumbek, bažulek i slak
čuli su terpuca kak punta se bedak.
Pak rekel je gumbek: "Ti si bedak,
to je tak vola božja, pak ima biti tak"!

"Ni ja nis roža ni fergismajniht
ni dijacint, ni holer, ni admiralov cvet!
Ja priklonit sem gumbek, a nis dišeča teja,
pak srečen sem kak gumbek, kad nis Galateja!"

A rekel je terputec: "Slatki vi gosponček,
naj daju mi jen preponizni pardonček,
kajti ja ne klimam sakom kakti zvonček!"

"Vi v gartlicu dišite, kakti mačuhice,
a nas pak zoblu vrapci i tice krilatice.
Po nama smrade krave i cigan se posce,
na kačino mleko, na zimolezine.
Vu plahticam vašim božje dete spi,
na piriku, terpuca ni vrag ne gledi."

"Ak pak če bi tak, da na svetu biti ima tak
da na jenog krava i cigan se sce,
a drugi pak v gartlicu kak admiral diše,
če ima biti tak, naj onda bu tak,
a ja, kak jalnuš, gladnuš i bedak,
del si bum za škrilak goreči čerleni mak
pak nek dojde veter, sivi severnjak!"

"Severec, kozoderec, skunkačov strah i kač,
raznesel bu vre farbe s pisanih vaših gač,
a nami bu sejeno, mi tak sme polski drač,
bespuci, terpuci i kravji kolač!"

Tebe
 
Tebe, tebe ja
ne zaboravljam
U srcu si mome
zeno nevjerna
 
Kad bi zora bila
struna
jedna zena
svirala bi
pjesme tuzne
pjesme zanosne
 
Hajde, hajde
dodji zeno
dodji srce 
nevoljeno
Dodji da se 
volimo
 
Budi dio moje srece
srce drugu nikad nece
samo tebe
samo tebe
nesreco

Tihomir

IMA JEDNA ZEMLJA
 
Ima negdje, Zemlja jedna,
Plemenita, topla, čedna.
Ima jedna Zemlja snena,
Lijepa, nježna, kao žena!
 
Tamo gdje se zvijezde roje,
Gdje bulbuli svu noć poje,
Preko mora, okeana,
Ima jedna Zemlja znana.
 
Gdje snen mjesec nebom brodi,
Jedna Zemlja tu se rodi.
Čestita i čistog lica,
Čuje se u pjesmi ptica.
 
Biserna je rosa mije,
Iz nje sjajno sunce grije.
Žubori joj ime rijeka,
To je naša kolijevka!
 
Ima jedna Zemlja, Mati,
Srce će ti svoje dati,
Da ti kuca da te prati,
U nju ćeš se zaklinjati!
 
Ima jedna rajska bašta,
U kojoj se voli, prašta.
U toj bašti ruža rosna,
Ima jedna Zemlja Bosna!

Majke - lutak iskrivljenog lica

izvan razuma leži moja sjena
ti si kao i ja posve izgubljena
učini me stvarnim
nestao sam u bezumlju
u spokojstvu nekom
nekom snu učini me stvarnim
nemam ništa da'ću ti sve
samo da budem kraj tebe
dodirni me učini me stvarnim
poslije svega osta slika
smrtonosna navika
izvan razuma leži moja sjena
ali vjera nije izgubljena
ja sam osmijeh, ja sam ptica
ja sam lutak iskrivljenog lica
dodirni me učini me stvarnim
dodirni me učini me stvarnim
izvan razuma leži moja sjena
ti si kao i ja posve izgubljena
učini me stvarnim
nestao sam u bezumlju
u spokojstvu nekom nekom snu
učini me stvarnim
izvan razuma leži moja sjena
ali vjera nije izgubljena
ja sam osmijeh,
ja sam ptica
ja sam lutak iskrivljenog lica
dodirni me učini me stvarnim
dodirni me
izvan razuma leži moja sjena
ali vjera nije izgubljena
ja sam osmijeh,
ja sam ptica
ja sam lutak iskrivljenog lica
dodirni me

Azra/Štulič - ako znaš bilo što

Ne znam sto da radim sa sobom
na sto misli da bacim
eto polako stvaram pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znas bilo sto
zelim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti sapucem na uho bisere
da pricam o slobodi
da se glupiram
da ti kazem oh ti ludo jedina
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj

BEI DAO, rođen 1949. u Pekingu, jedan je od najzanimljivijih kineskih pjesnika srednje generacije. Dugo je radio kao običan radnik, a od 1970. počinje objavljivati poeziju.

 
ZRELE SU NARANČE 
 
Zrele su naranče
Pune svjetlosti Sunca u sebi zrele naranče
 
Dopusti mi da uđem u tvoje srce
Noseći pregršt ljubavi
 
Zrele su naranče
Na korama orošene kapima vode
 
Dopusti mi da uđem u tvoje srce
Sa dvije oporo slane suze
 
Zrele su naranče
Žilice im obavile svaku krišku ploda
 
Dopusti mi da uđem u tvoje srce
Da se vratim u svoj rastureni san
 
Zrele su naranče
Pune svjetlosti Sunca u sebi zrele naranče
 
 
ZALUTAO
 
Sljedeći ćurlikanje golubova
Tražim te
Visoke šume su prekrile nebeski svod
Puteljkom
Zalutali maslačak
Odveo me je do pepeljasto-plavog jezera
U ljuljuškanju lika koji se odslikava u vodi
Pronašao sam te
Neizmjerno duboko oko
 
 
MIR
 
Na mjestu gdje je umro car
Ona stara puška proklijala, olistala
I postala invalidski štap
 
 
DOMOVINA
 
Odlivena u brončani štit
Naslonjena na zacrnjeni pregradni zid muzeja
 
 
LJUBAV
 
Tišina. Divlja guska preletjela
Pustu Djevičansku zemlju
Staro drvo se izvrnulo, krc
Promiče slano-gorka kiša

Tajna noćna ljubav

Usnuo je noćas Vranjak
i  dok mirno spava,
povjetarac sa Trebave
tiho progovara;

Tihim glasom šapuće
rijeku Bosnu budi,
kroz vrbake bešumno
da nećuju ljudi;

Samo jednu želju imam
da ti ljubim nježno lice,
sa Trebave spuštam ti se
rijeko Bosno, ljepotice;

Ljubiće se cijele noći
milovaće sve do jutra,
dok se Vranjak iz sna budi
rastaše se, al' do sutra!

Valjda se pisac neće ljutiti što je stavih na forum 

  - ma gdje iskopa gligora da mi je znati?

Sa ovim postom zaradi ja cin kapetana

milutins (citat):

  - ma gdje iskopa gligora da mi je znati?

Sa ovim postom zaradi ja cin kapetana

Kad se kopa na nepoznatom terenu,čovjek svašta iskopa 

Dobar si,imas + posle ponoci

Našao sam jednu pjesmu, te je posvećujem svima vama u tuđini (mada mislite da vam je to domaja), nemojte se ljutiti, već je proćitajte  


TUŽNA SJETA   

U gnijezda nasa Vratiti se Ptici nece !
jer GALIJU strasnu  
treba neko da pokrece,
/
A OSTATAK moje PJESME ...
ja sam sada zbriso,
hrvat, stari KRLEZE bolju je napiso:
More...... SINJE,   moreeeeeeeeee...

Kažu da su nogometaši robovi.Molim da me se osudi na doživotnog roba!