KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

Stanko1 (citat):

Drugari, popušta vam koncentracija (hoće to s godinama). Olimpijada i Vučko ne spadaju u VOJNU povijest/(h)istoriju nego ovdje:
 
[You must be registered and logged in to see this link.]

Izvinjavam se!    

Dve teme koje su jako slicne i nisam primetio razliku! S´obzirom da ste u Generalstabu, zamolio bi vas da prebacite u odgovarajuce.

Na današnji dan i Kalendar - Dogodilo se na današnji dan su veoma slični naslovi. I ja sam se upecao u zamku i nisam provjeravao koji od njih spada u Vojnu a koji u Civilnu platformu. 
Kao dio pokore, prebacio sam na pravu adresu dva posta koji ne pripadaju ovamo. Stanko, hvala na upozorenju. 

Zanimljiva, iako veoma kratka informacija. Čak bih rekao previše kratka s obzirom na praznik koji danas praznujete. 
Potražio sam malo više informacija i pronašao ih na stranici Nationag Geographic Srbija. Tu postoji drugo objašnjenje današnjeg vašeg praznika. Da ne prepričavam, objavljujem čitav članak. 
E sad, volio bih da mi netko od bolje obaviještenih članova nešto pojasni. Naime, koliko se sjećam iz škole, prvi srpski ustanak je prvenstveno bio ustanak protiv Dahija, odnosno Janjičara. Ne baš i protiv Osmanskog carstva, iako su se kasnije ciljevi malo promjenili. 
S tim u vezi, sjećam se da ni Dahije nisu bile potpuno omiljene u Istambulu, pa je kao podrška ustanicima djelovao određeni broj "sepaha" ili spahija. Naime, spahije kao konjanici su se stalno sukobljavali sa janjičarima i nisu se baš podnosili. Spahije su bili neka vrsta plemstva koje je dobijalo zemlju u osvojenim zemljama i nisu baš voljeli janjičare koji su bili regrutirani od otete djece što je bilo poznato kao "danak u krvi". 
Nadam se da će na osnovu ovog mog teksta i članka koji ću zakačiti iza stići neki odgovor sa objašnjenjem. Hvala  

Na današnji dan, 15. februar: Nakon sabora u Orašcu počeo Prvi srpski ustanak

Na današnji dan zvanično je otpočeo Prvi srpski ustanak i borba za oslobođenje od turske vlasti.

[You must be registered and logged in to see this image.]
IZVOR: FOTO: WIKIMEDIA COMMONS

FAKLANDSKA VOJNA

Na današnji dan mineva že 40 let od napada Argentine na Falklandske oziroma Malvinske otoke. Že čez 10 dni je bilo tam 10.000 argentinskih vojakov. Velika Britanija je hitro ukrepala in poslala floto proti južnemu Atlantiku. Razglasili so popolno zaprto območje 200 milj v okolici otočja. 14. 6. so se Argentinci vdali britanskemu poveljniku kopenskih sil. V bojih je padlo 254 Britancev in 750 Argentincev.

Falklandska vojna, (angleško Falklands War, špansko Guerra de las Malvinas), tudi anglo-argentinska vojna, britansko-argentinska vojna) je bila vojna med Argentino in Združenim kraljestvom, ki sta se sprli zaradi vprašanja posesti Falklandskih otokov, Južne Georgie in Južnega Sandwichevega otočja. Vojaški spopad je trajal 74 dni.

Povod za vojno je bila zasedba Južne Georgie 19. marca 1982, ko so argentinske oborožene sile izvedle invazijo, premagale manjšo britansko garnizijo, okupirale otoke in jih razglasile za argentinsko posest. Vojna se je končala 14. junija istega leta, ko se je Argentina predala. Nobena država ni v času oboroženega konflikta razglasila vojnega stanja, izven območja spornih otokov tudi ni bilo nobene vojaške aktivnosti. Argentina tako ta konflikt šteje za ponovno zasedbo svojega ozemlja, medtem ko Združeno kraljestvo za invazijo na britansko odvisno ozemlje.

To je bila prva večja pomorska in amfibijska vojaška operacija po koncu korejske vojne. Ker so bili glavni razlogi boj za ozemlje oz. kolonije, je ta vojna poimenovana tudi kot zadnja kolonialna vojna.
Največja argentinska množična izguba je bila potopitev lahke križarke ARA General Belgrano (323 mrtvih), največja britanska pa potopitev fregate HMS Ardent (F184) (22 mrtvih).

Predhodni dogodki

Konec 70. in v začetku 80. let 20. stoletja je Argentini vladala vojaška hunta, ki je bila odgovorna za usmrtitve ali izginotje več tisoč ljudi. Zaradi tega je bila med prebivalstvom izredno nepriljubljena, trpelo pa je tudi gospodarstvo (BDP se je zmanjšal za 6 % na leto, inflacija je bila ~160 %, naraščala je tudi brezposelnost).^[2] Leto 1982 je bilo šesto leto vojaške diktature (zamenjali so se generali Jorge Videla, Roberto Viola in Leopoldo Galtieri), hkrati je to leto postalo tudi prelomno. Vojaška hunta je potrebovala dogodek, ki bi poenotil Argentince in odvrnil pozornost od slabe notranjepolitične situacije.

Pozornost so tako preusmerili na otoke, ki ležijo nedaleč stran od vzhodne argentinske obale – na Falklandske otoke, Južno Georgio in Južne Sandwicheve otoke. Ti so bili zmeraj točka poenotenja Argentincev. Njihovo lastništvo je bilo med državama v preteklosti nenehno sporno območje, ki sta ga izmenjaje zasedali.

Povod

Falklandska vojna je bila posledica nesporazumov med Argentino in Združenim kraljestvom, ki so se začeli zaradi navadnega poslovnega odnosa.
Septembra 1979 je argentinski poslovnež Constantino Davidoff kupil poslopje bivše tovarne na Južni Georgiji od Christiana Salvensena, angleškega poslovneža iz Edinburga. Davidoff je kupil tovarno z namenom, da jo bo razdrl in prodal opremo kot staro železo. Da bi železo lahko prepeljal na celino, je potreboval ladijski transport. Zato se je obrnil na Kraljevo vojno mornarico s prošnjo, da bi vojna ladja HMS Endurance (1967) opravila transport. Kraljeva vojna mornarica je prošnjo zavrnila.
Dve leti pozneje je Davidoff obvestil Ministrstvo za zunanje zadeve Združenega kraljestva, da namerava opraviti razdrtje klavnice in da bo pri tem delu uporabil tudi plovilo Argentinske vojne mornarice.
Marca 1982 je odplul proti Južni Georgiji z 41 argentinskimi delavci na krovu ladje ARA Bahía Buen Suceso. 19. marca so na Južni Georgii postavili tabor, v katerem so izobesili argentinsko zastavo. Lokalni prebivalci so se kmalu pritožili pri guvernerju Falklandskih otokov glede argentinske zastave, ta je o tem obvestil svoje nadrejene. Kot odgovor je Kraljeva vojna mornarica 25. marca poslala HMS Endurance, da bi posredovala in odstranila zastavo ter preprečila izkrcanje vojaških oseb na otok. Toda na poti jo je zaustavila argentinska korveta ARA Guerrico. Kmalu zatem je pričela Argentinska vojna mornarica zbirati moštvo in ladje v Puerto Belgranu in 23. marca na Južno Georgio poslala vojaško transportno ladjo ARA Bahía Paraíso, z namenom, da miroljubno okupira otok(e). Kljub vsej tej argentinski aktivnosti je 30. marca britanski Združeni obveščevalni komite izdal poročilo, da se agresija v kratkem še ne bo začela.^[3]
Vsa ta vojaška aktivnost in šibki britanski odgovori so prepričali generala kopenske vojske Galtierija, takratnega argentinskega predsednika in njegov generalštab, da je primeren čas za vojaško zasedbo spornih otokov. Načrtovanje za to nalogo so pričeli že decembra 1981, ko je Galtieri postal predsednik.
Da se je Argentina upala izzvati svetovno velesilo, je bilo več razlogov. Oborožene argentinske sile so bile sorazmerno dobro opremljene s sodobno oborožitvijo. Južnoameriška celina je od otokov oddaljena le okoli 650 kilometrov, medtem ko je Velika Britanija oddaljena več kot 12.800 kilometrov. Argentinci so podpirali to vojno, saj so (in večina še zmeraj) menili, da je sporno ozemlje njihovo. Britanske oborožene sile so bile v tem času tudi v obdobju demilitarizacije. Pri tem je največ utrpela prav Kraljeva vojna mornarica, saj so bistveno zmanjšali njene amfibijske zmožnosti in se znebili pravih letalonosilk, strateških bombnikov itd. Argentina se je zanašala tudi na Interameriški sporazum o medsebojni pomoči, ki je bil podpisan leta 1947 in je nalagal vsem podpisnicam (tudi ZDA), da pomagajo pri obrambi drugih podpisnic v primeru sovražnega napada.

Argentinski načrt

Prvotni argentinski načrt za izvedbo zasedbe spornega območja je predvideval, da bo le-ta potekala med julijem in oktobrom 1982. Razlogi za ta časovni okvir so bili:

1. s tem bi prehiteli 150. obletnico britanske zasedbe otokov (marec 1983), ki bi okrepila britanski nacionalizem;
   
2. od julija do oktobra je na južni polobli zima, s čimer bi zavrli britanski odgovor;
   
3. hunta je predvidevala, da bo HMS Endurance, edino vojaško plovilo, ki je varovalo otoke, junija odstranjeno iz tega področja. Hunta je tudi upala, da bodo poročila kapitana ladje o argentinski dejavnosti napačno interpretirana kot poskus kapitana, da prekličejo odhod ladje;
   
4. v tem času naj bi Argentinska vojna mornarica prejela večjo število oborožitvenih sistemov, ki jih je predhodno kupila od Francije.
   

Poslabšana notranjepolitična situacija (vse več demonstracij in protestov proti argentinski vladi) je hunto prisilila, da je pospešila priprave na zasedbo. V tem času so tudi potekali pogovori med predsednikom Galtierijem in predsednikom ZDA, Ronaldom Reaganom. V zadnjem pogovoru na dan začetka zasedbe je Galtieri izrabil Davidoffov spor kot povod, rekoč: »Velika Britanija je grozila argentinskim državljanom, ki so legalno delali na Južni Georgiji in dolžnost moje vlade je, da jih zaščiti.«^[4].



Zasedba Faklanskih otokov

Argentinska zasedba Falklandskih otokov (poimenovana Operacija Azul) se je začela 1. aprila 1982, glavni del zasedbenih vojaških enot pa se je izkrcal naslednji dan. Operativno poveljstvo nad celotno operacijo je imel kontraadmiral Jorge Allara.
1. april
Ob 21:30 se je argentinski rušilec ARA Santisima Trinidad približal obali in pričel izkrcanje 92 pripadnikov Agrupación de Comandos Anfibios v 21 manjših jurišnih čolnih Gemini (oznaka na sliki A). Njihov cilj je bil Mullet Creek, toda pluli so preveč severno, zato so se odločili pristati na najbližji obali v bližini Lake Pointa.
Ob 23:00 so pripadniki specialnih sil pristali na obali, kjer so se razdelili v dve skupini: kapitan korvete Guillermo Sanchez-Sabarots je prevzel poveljstvo večje skupine (76 mož), drugi kapitan korvete Pedro Edgardo Giachino pa je prevzel poveljstvo nad 16 možmi; večja skupina je imela nalogo zavzeti vojašnico Moody Brook, manjša pa Vladno hišo (oznaka na sliki B).
2. april
Ob 04:30 je podmornica Ara Santa Fe izkrcala manjše število pripadnikov Agrupación de Buzos Tácticos (oznaka na sliki C). Čez eno uro je Sanchez-Sabarotsova skupina prispela na svoj cilj in obkolila vojašnico. Sprva so v zgradbe vrgli granate s solzilcem in streljali na zgradbe z označevalnimi naboji; pozneje so ugotovili, da je vojašnica zapuščena (oznaka na sliki D).
Ob 06:00 je tankovska izkrcevalna ladja ARA Cabo San Antonio izpustila v morje 20 LVT (Amtraci) in več LARC-V; sila se je razdelila na tri skupine: 1.) skupina 4 Amtracov je predstavljala predhodnico, 2.) glavna skupina 14 Amtracov in 3.) Amtrac namestnika poveljnika, izvlečni Amtrac in LARC vozila (oznaka na sliki E). Pol ure po izplutju je prvi Amtrac pristal na obali, ki ni bila branjena; vojaški vod je zasedel bližnje letališče (oznaka na sliki F). Istočasno (ob 06:30) je Giachinojeva skupina dosegla Vladno hišo, ki pa je bila branjena (43 Britancev); Britanci so zavrnili njihov napad, pri čemer sta bila dva Argentinca ranjena (eden je pozneje umrl) in trije ujeti (oznaka na sliki G).
Ob 07:15 so Amtraci napredovali po cesti proti Stanleyju, kjer pa so padli v zasedo Kraljevih marincev; lažje so poškodovali en Amtrac in lažje ranili enega Argentinca, nakar so se umaknili proti Vladni hiši (oznaka na sliki H). Kljub njihovemu odporu so Argentinci ob 08:00 zavzeli Stanley (oznaka na sliki I); hkrati pa so pričeli čistiti cesto in zavzeli svetilnik (oznaka na sliki J).
Ko je glavna argentinska sila prodrla do še zmeraj neosvojene Vladne hiše, je guverner Falklandskih otokov, Sir Rex Hunt, ukazal ob 09:30 predajo preostalih branilcev, saj je želel preprečiti nadaljnje žrtve; branilci do tedaj niso imeli nobenih žrtev.

Po končanih bojih

Zadnji britanski branilci, ki so pobegnili iz Stanley Harbourja v notranjost otoka, so se predali 4. aprila, da bi preprečili argentinsko kaznovanje otočanov.

Zasedba Južne Georgije

3. aprila sta argentinski ladji ARA Guerrico in ARA Bahia Paraiso odpluli iz Leitha proti Grytviknu. Ob poldnevu je helikopter Puma izkrcal prvih 20 vojakov blizu King Edward Pointa, s čimer se je pričela bitka. Hkrati pa je Aérospatiale Alouette (izvidniški helikopter) izvajala izvidniške prelete okolice.
Ko je bila Puma na svojem drugem poletu iz ARA Bahia Paraiso, so branilci odprli ogenj in helikopter tudi zadeli; padla sta dva argentinska marinca, helikopter pa je strmoglavil blizu King Edvard Cove (to je bila prva argentinska zračna izguba). Hkrati je tudi Aluette prejela nekaj ognja, a je bila le lažje poškodovana in je nadaljevala s prevozom marincev na otok.

Da bi ARA Guerrico podprla izkrcanje, se je premaknila globlje v zaliv in začela obstreljavati z ognjem. A tudi Guerrica se je kmalu znašla pod lahkim pehotnim ognjem in izstrelki 66mm LAW ter 84mm Carl Gustav, zaradi česar se je morala umakniti izven zaliva; kljub temu je nadaljevala z obstreljevanjem.
Na podlagi ladijskega obstreljevanja in lastnih ranjencev, je najvišji častnik na otoku, poročnik Kraljevih marincev Hill, ukazal predajo. Vseh 22 Kraljevih marincev in 13 civilistov je bilo ujetih.
V vseh bojih za otoke so Britanci izgubili enega, medtem ko so imeli Argentinci 9 padlih v boju.

Uprava otokov

Prvotno je bil generalporočnik Osvaldo Garcia imenovan za poveljnika Operacijskega teatra Malvinas, a kmalu zatem so operativno poveljstvo nad Falklandskimi otoki podredili neposredno pod argentinsko vlado. 7. aprila so imenovali generalmajorja Maria Benjamina Menéndeza za vrhovnega poveljnika in guvernerja otokov; hkrati so vzpostavili vojaško upravo.
Vse ujete britanske vojaške osebe so sprva zbrali na igriščih, nato pa so jih fotografirali in posneli; pozneje so posnetke predvajali po televiziji, s čimer so hoteli prikazati, da ni bilo britanskih žrtev, Britanci pa so to razumeli kot simbol narodnega ponižanja. Vse poklicne vojake so nato prepeljali s transportnim letalom C-130 Hercules v Urugvaj, od tam pa so odleteli naprej v Veliko Britanijo; pripadniki Falkland Islands Defence Force (lokalna prostovoljna paravojaška enota) pa so bili razoroženi in postavljeni v hišni zapor v Fox Bayju.
Na otoku so uvedli španščino kot uradni jezik in preimenovali Port Stanley v Port Argentino. Prav tako so uvedli vožnjo na desni, ustrezno spremenili vse cestno-prometne oznake in jih preimenovali; kot razlog za to so navedli, da hočejo s tem preprečiti prometne nesreče vojaških vozil, saj so Argentinci navajeni vožnje na desni strani cestišča^[5].
Zaščita zasebne lastnine je veljala vseskozi (vse zasežene dobrine so plačali), toda istočasno lokalni prebivalci niso smeli zavrniti prodaje, saj so jim v nasprotnem primeru te dobrine odvzeli s silo^[6].
General Menéndez je že na začetku zasedbe napovedal, da se ne bo bojeval znotraj Stanleyja^[7].
Vojaška okrepitev
Istočasno oz. kmalu po zasedbi otokov so pričele prihajati okrepitve, ki so se nazadnje razporedile na največje in najpomembnejše otoke. Argentinska kopenska vojska je na otoke razporedila več kot 10.000 pripadnikov: 8.000 je bilo v Stanleyju in okolici, skoraj 1.000 na Goose Greenu, medtem ko so Zahodni Falkland, Port Howard in Fox Bay imeli vsak po 800 vojakov. Argentinsko vojno letalstvo je na otoke odposlalo 24 Pucarasov (Stanley, Goose Green in Pebble Island), dva Bell 212 in 2 Chinooka. Argentinska vojna mornarica je za potrebe operacije Azul vzpostavilo t. i. Task Force 20, ki je sodelovala tudi v poznejših bojih. Na otoku so bili tudi pripadniki in oprema Argentinske obalne straže in sicer en helikopter Aérospatiale Puma, dve lahki letali Skyvan in dva patruljna čolna.

Diplomatski premor

7. aprila je Združeno kraljestvo objavilo uvedbo pomorske ekskluzivne cone v velikosti 200 navtičnih milj, ki je stopila v veljavo 12. aprila. Med 8. in 19. aprilom so potekali diplomatski pogovori med Argentino in Združenim kraljestvom, pri čemer so ZDA opravljale nalogo posrednika.
Kljub temu se je Združeno kraljestvo kmalu odločilo za vojaški odgovor in osvoboditev izgubljenega ozemlja.

Britanski vojaški odgovor

12. aprila je pričela veljati pomorska ekskluzivna cona okoli Falklandskih otokov; istočasno pa je Vlada Združenega kraljestva objavila, da njeno uveljavitev že nadzoruje podmornica, ki je na območju (to je bila HMS Conqueror (S48)).
Prvi bojni stik med argentinskimi silami in britansko Task Force 317 se je zgodil 25. aprila pri obali Grytvikena pri Južni Georgiji.
Argentinsko podmornico ARA Santa Fe so napadli britanski helikopterji Wessex, Wasp in Lynx ter jo potopili. Nemudoma zatem so Britanci sprožili operacijo Paraquat, s katero so napadli Južno Georgijo; argentinska garnizija se je predala naslednji dan. S tem je bila celotna Task Force sproščena, da zavzame še Falklandske otoke.
30. aprila so Britanci sprožili še letalsko operacijo Black Buck, med katero so bombniki Avro Vulcan napadli argentinske položaje na Falklandskih otokih; ti napadi so trajali do 12. junija.

4. maja je jedrska podmornica HMS Conqueror (S48) izstrelila 2 torpeda Mark VIII proti argentinski križarki ARA General Belgrano in jo zadela; potopila se je v 40 minutah, umrlo je več kot 350 članov posadke. General Belgramo se je nahajala okoli 35 do 40 navtičnih milj izven ekskluzivne cone, zaradi česar so nekateri obtožili Združeno kraljestvo kršenja vojnega prava. Toda že istega dne se je britanska bojna sreča obrnila. Argentinski Dassault Super Étendard je izstrelil AM-39 Exocet in potopil rušilec HMS Sheffield (D80); umrlo je 20 članov posadke, ladja pa se je potopila 6 dni kasneje.

Naslednjih 17 dni so britanske ladje obstreljevale Port Stanley. Drugi argentinski položaji na otokih so bili tarča specialnih sil; tako so pripadniki Special Air Service v noči iz 14. na 15. maj izvedli napad na Pebble Island, pri čemer so uničili 11 argentinskih jurišnikov FMA IA 58 Pucará, radar in skladišče streliva. V tem času so britanska zračna plovila uničila 3 in poškodovala še 2 transporterja; sami pa so zaradi slabega vremena izgubili okoli 10 zračnih plovil.

21. maja so Britanci izvedli operacijo Sutton - izkrcanj] pripadnikov 3 komando brigade in Padalskega polka med Ajax Bayjem in Port San Carlossom. Komandosi so hitro premagali 50-člansko argentinsko posadko, nakar so pričeli helikopterji Sea King prevažati dodatno orožje, opremo in strelivo na ustvarjeno mostišče. Ker so Britanci hkrati izvedli diverzantske letalske napade na druge položaje po otokih, so Argentinci rabili nekaj časa, da so odkrili kraj izkrcanja. Po odkritju so sprožili letalske napade (72 vse skupaj), pri čemer so potopili fregati HMS Ardent (F184) in HMS Argonaut (F56); zadeli pa so še rušilec HMS Antrim (D18) in fregati HMS Brilliant (F90) ter HMS Broadsword (F88), ki pa se niso potopile, saj letalske bombe niso eksplodirale. Do konca dneva so Argentinci izgubili devet Dassault Mirage IIIEA, pet McDonnell Douglas A-4C Skyhawk, dve Pucari in štiri helikopterje, medtem ko so Britanci izgubili le enega Sea Harrier FRS.Mk.1. Britanci so uspeli do konca dneva vzpostaviti mostišče z več kot 520 vojaki s skoraj milijon funtov opreme. Dan pozneje se je število vojakov povečalo na skoraj 5.000.
Nekaj dni pozneje je argentinski lovec potopil HMS Antelope (F170); istočasno pa sta bili zadeti še ladji RFA Sir Galahad (L3005) in RFA Sir Lancelot (L3029). Istega dne so Argentinci izgubili osem letal, ki so jih sestreliti britanski Sea Harrierji. Istočasno pa so Britanci ugotovili, da je njihov protiletalski sistem Sea-Wolf neučinkovit proti spretnim argentinskim pilotom.

Največji argentinski letalski napad na izkrcevalno ladjevje se je odvil 25. maja, na argentinski dan osamosvojitve. Tistega dne sta dva Super Étendards, vsak opremljen z enim izstrelkom AM-39 Exocet missile, napadla ladje: potopljena je bila trgovska ladja Atlantic Conveyor, ki je prevažala 10 helikopterjev in več deset ton tovora za kopenske sile. Ta izguba je bila tako težka, da se je brigadir Julian Thompson, odgovoren za kopenski del operacije, obrnil neposredno na London za navodila za nadaljnje dogajanje. V istem napadu so potopili še HMS Coventry (D118), zadeli pa še HMS Broadsword (F88) in HMS Brilliant (F90), ki pa se nista potopili.

28. maja se je pričela kopenska kampanja. 250 britanskih vojakov se je premaknilo proti Goose Greenu, kjer so se kmalu zapletli v dvodnevno bitko s 1.800 argentinskimi branilci.

Med 30. majem in 7. junijem so britanski komandosi napredovali skozi severni del Vzhodnega Falklanda, vse do Mount Kenta in Mount Challengerja, ki so ju oba zavzeli. S tema dvema strateškima točkama so si pridobili ključni dostop do Port Stanleyja, ki se je nahajal le 12 km stran. Istočasno so se iz HMS Intrepid (L11) izkrcali trije bataljoni na izoliranih območjih Fitzroyja in Bluff Cova; s tem so imeli Britanci več kot 8.000 vojakov na otokih. Operativni načrt je predvideval, da bi se različne enote, ki so prihajale iz severa, združile v napredovanju proti Port Stanleyju, ki bi ga skupaj zavzeli in tako osvobodili.

Dopoldne 8. junija so Argentinci napadli Scots Guards in Welsh Guards v času transporta iz RFA Sir Galahad in RFA Sir Tristram (L3505); napad sta izvedla dva Miraga in dva Skyhawka, v napadu so ubili 51 in ranili 46 vojakov. Istočasno pa je pet Miragov napadlo še HMS Plymouth (F126); zadele so ga štiri bombe, a nobena ni eksplodirala. V obeh napadih so Argentinci izgubili sedem letal.
Med 8. in 11. junijem so britanske ladje in kopenske enote, nameščene na Mount Kentu in Mount Challengerju, obstreljevale argentinske položaje pri Port Stanleyju.

12. junija so izvedli zadnji, odločilni napad na Port Stanley. Padalski bataljon, podprt s težkim bombardiranjem iz HMS Avenger (F185), je zavzel Mount Longdon, ki se nahaja 6 km od Port Stanleyja. Istočasno pa je HMS Yarmouth (F101) obstreljevala argentinske položaje 5 km južneje pri Mount Harrietu in Goat Ridgu, kjer so se Argentinci spopadli z britansko komandoško enoto; kmalu zatem so se Argentinci predali. Med tema dvema položajema pa so Britanci napadli še Two Sisters, pri čemer jih je podprla HMS Glamorgan (D19); Argentinci na kopnem so izstrelili en izstrelek Exocet, s katerim so zadeli HMS Glamorgan; umrlo je 13 mornarjev, a ladja je nadaljevala z obstreljevanjem.

Zadnji ofenzivni udarec se je zgodil malo pred zoro 14. junija, ko je britanski Padalski polk zavzel Wireless Ridge. Ker je bil Wireless Ridge branjen tudi z artilerijo, so Britanci morali uporabiti lahke tanke Scimitar in Scorpion. Zadnji argentinski branilci na Tumbledown Mountainu, Sapper Hillu in Mount Williamsu so se predali po šesturni bitki s Scots Guards, Welsh Guards in Gurkami.
Tistega popoldneva je general Menéndez ignoriral ukaz iz Buenos Airesa, da naj izvede samomorilski protinapad in podpisal brezpogojno kapitulacijo vseh argentinskih sil na Falklandskih otokih.

Analiza

Primarna argentinska napaka je bila odločitev, da zasedejo otočje več mesecev prej, kot je bilo načrtovano. S tem so izgubili vse prednosti prvotnega načrta.
V tem času še ni bilo ostrega zimskega vremena, zato so lahko britanska letala letela in podprla izkrcanje vojakov na otokih. Ker so Britanci lahko izvedli izkrcanje, je bilo 10.000 argentinskih vojakov nenehno izpostavljeno letalskim, pehotnim in ladijskim napadom. Druga pomanjkljivost je bila slaba pripravljenost argentinskih oboroženih sil: rezervna sestava še ni bila vpoklicana, novi rekruti še niso začeli usposabljanja, profesionalna sestava pa ni bila pripravljena na vojno. Ker je bilo največje letališče na Falklandskih otokih (pri Port Stanleyju) premajhno za poglavitna transportna letala, je bila Argentinska vojna mornarica zadolžena za logistično oskrbo garnizij] na otokih. Ker se je zasedba začela prekmalu, vojna mornarica ni bila pripravljena in tudi ni bila zmožna opraviti vseh potrebnih ladijskih transportov (npr. na celini so imeli pripravljen aluminij za razširitev letališke steze, a ga niso uspeli prepeljati na otok). Odsotnost primernih letališč in letalonosilk(e)) je predstavljala tudi problem za Argentinsko vojno letalstvo. Argentinska letala, ki so vzletala iz celinskih letališč, so imela pri doletu nad otoke zelo malo goriva, tako, da se niso mogla dolgo zadržati nad otoki in kriti lastnih kopensko-ladijskih sil.
V primeru, da bi se Argentina držala svojega prvotnega načrta, bi imelo Združeno kraljestvo večje težave in žrtve pri osvoboditvi otokov, končni rezultat pa bi bil isti.
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                   Operacija Azul
[You must be registered and logged in to see this image.]
Super Etendard, model, ki ga je uporabljalo argentinsko letalstvo v falklandski vojni
[You must be registered and logged in to see this image.]
                            Ladja Atlantic Conveyor, ki so jo zadele rakete
[You must be registered and logged in to see this image.]
                              HMS Broadsword in HMS Hermes med vojno

Bitka na rijeci Sajó, 11. travnja/aprila 1241.
 
Jedan od najpoznatijih događaja XIII. stoljeća bila je Bitka na rijeci Sajó (Sajó menti csata) zvana još i Bitka kod Muhija (Muhi csata), koja je vođena 11.travnja 1241.godine između ugarske i mongolske vojske. Bitka se odvila na velikoj Muhijskoj pustari, jugozapadno od rijeke Sajó u blizini Miskolca.
Godine 1235. počeo je upad Mongola na zemlje Istočne i Srednje Europe. Mongoli su pregazili Kijevsku Rusiju, Vladimirsko-suzdaljsku kneževinu i neke druge manje zemlje, te su provalili u Poljsku i kraljevinu Ugarsku. Napade su vodili Džingis-kanovi unuci Batu-kan i Kadan, a vojskom je zapovijedao iskusni i proslavljeni vojskovođa Subutaj.
 
Batu-kan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Subutaj:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Godine 1223. Mongoli su porazili Kumane, nomadski narod koji se zatim sklonio u Ugarsku. Primanje Kumana Mongoli su smatrali neprijateljskim činom i provalili u Ugarsku. Ugarsko-hrvatski kralj Béla IV. počeo je prikupljati vojsku i zapovijedio je njezinu koncentraciju u Pesti. Tu mu se pridružio i Friedrich II., vojvoda od Austrije i Styrije. Béla je računao i na Kumane koji su jedini imali ranijih iskustava iz borbi s Mongolima, ali su se oni pobunili i okrenuli protiv kralja. To je bio veliki udarac za ugarsku vojsku.
Béla je odlučio dočekati Mongole na rijeci Sajó nedaleko Miskolca. Uz njega su bili kao vojskovođe herceg Hrvatske i Slavonije Koloman, nadbiskup Kalocse Ugrin Csák, nadbiskup Esztergoma Matthias Rátót, palatin Denis Tomaj i templar Rembald de Voczon.
 
Béla IV:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jačina ugarske vojske procjenjuje se na 25.000 do 80.000, a vjerojatno je brojala oko 65.000 ljudi. Većinom se sastojala od mobiliziranih seljaka, a manji dio su bili profesionalni vojnici pojedinih velikaša. Jačina mongolske vojske se procjenjuje na 20.000 do 70.000 ljudi, a vjerojatno ih je bilo oko 50.000. Obje strane su se rasporedile na suprotnim obalama rijeke Sajó.
Do sukoba je došlo 11. travnja 1241., a počelo je dobro za ugarsku vojsku koja je porazila Mongole u borbi na mostu preko rijeke. No Batu-kan i Subutaj su promijenili plan i izveli napad na ugarski logor zaobilaženjem mosta. Brzi i okretni mongolski konjanci lako su svladavali teške ugarske oklopnike i hametice porazili ugarsku vojsku. Podaci o gubicima su nepouzdani i proturječni, aki je sigurno da je pobijena velika većina Béline vojske. Među poginulima su bili Ugrin Csák, Matthias Rátót i Denis Tomaj, dok je herceg Koloman umro od zadobivenih rana u Čazmi. Gubici Mongola nisu poznati, a neki ih procjenjuju na nekoliko stotina ljudi.
 
Dva umjetnička prikaza bitke na rijeci Sajó:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka na rijeci Sajó, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon bitke kralj Béla je pobjegao u Austriju na dvor Friedricha II., a zatim je otišao u Zagreb. Tražio je pomoć europskih vladara, ali se ni jedan nije odazvao. U veljači/februaru 1242. Mongoli su prešli Dunav i Dravu te upali na teritorij Hrvatske, a Béla se sklonio u Dalmaciju, u utvrde Klis, Split i Trogir te zatim na obližnje otoke. U ožujku/martu 1242. stigla je vijest o smrti velikog kana Ogotaja pa su se Mongoli vratili u Aziju, a usput su opustošili Bosnu, Srbiju, Bugarsku i južnu Rusiju.
Nakon prestanka ratne prijetnje Béla se vratio u Ugarsku koja je bila poharana i u ruševinama. Mongolska vojska je uništila gotovo polovicu naseljenih mjesta i pobila oko četvrtine stanovništva, a naročito su stradali Alföld, današnji Banat i južna Transilvanija. Nakon odlaska Mongola u zemlji je zavladala glad i kuga.

Rušenje gradića Friesoythe od strane Kanađana, 14. travnja/aprila 1945.
 
Iako je preostalo manje od mjesec dana do okončanja Drugog svjetskog rata u Europi Nijemci su na mnogim mjestima nastavili pružati ogorčeni otpor. Ponekad uz vojnike pucali i civili. S druge strane, vojnici zapadnih Saveznika čudili su se njemačkoj upornosti u situaciji za koju je bilo jasno da je bezizlazna i da je poraz pitanje tjedna. Jedan britanski kaplar je govorio: ''Zašto ti ludi kopilani ne odustaju (Why don't the silly bastards give up)?''. Saveznički vojnici nisu željeli poginuti pred sâm kraj rata kada su borbe već postale besmislene.
Uz to, u travnju su Saveznici počeli otkrivati tragove užasa koje su počinili nacisti. Tako je oslobađanje koncentracionog logora Bergen-Belsen izazvalo zaprepaštenje i trajni bijes. To je utjecalo i na postupke prema njemačkim vojnicima, civilnom stanovništvu i naseljima, a postupci osvetničkog karaktera nisu bili rijetki u čemu su prednjačili Amerikanci. Primjerice, nakon što je 30. ožujka/marta poginuo zapovjednik 3. oklopne divizije general Maurice Rose pripadnici divizije su razorili nekoliko njemačkih sela i postrijeljali nekoliko desetaka zarobljenih njemačkih vojnika. Amerikanci su općenito smatrali da ''taj narod (Nijemci) mora osjetiti sve posljedice onoga što su u ratu činili njihovi vojnici''. Britanci su bili obazriviji, ali neke njihove jedinice nisu poštedjele zarobljene pripadnike Waffen SS. Puno oštriji su bili Kanađani, a među njima naročito 4. oklopna divizija čiji je zapovjednik general-major Christopher Vokes smatrao da je razaranje privatnog vlasništva najbolji način da se reagira na otpor civilnog stanovništva.
 
General Christopher Vokes (desno) i brigadir Robert Moncel u Njemačkoj, travanj 1945. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kanadska 4. oklopna divizija zauzela je 9. travnja Sögel, a idućeg dana odbila je nekoliko njemačkih protunapada. U borbi su sudjelovali i neki njemački civili koji su pobili nekoliko kanadskih vojnika, pa je Vokes zapovijedio da se za odmazdu poruši centar grada. To je učinjeno s nekoliko kamionskih tereta eksploziva. Vokes je bio svjestan da je takav postupak suprotan Haškoj konvenciji pa se pobrinuo da ne ostavi pisani trag.
Nakon toga je divizija nastavila nastupanje kroz ravnicu Westfalije i 13. travnja izbila pred gradić Friesoythe u Donjoj Saksoniji. Većina od 4.000 stanovnika Friesoythea povukla se iz grada nekoliko dana ranije, a grad je branilo nekoliko stotina padobranaca i nekoliko protutenkovskih topova. Prvi napad Kanađana bio je odbijen, a prijepodne 14. travnja 1. bataljon iz sastava regimente The Argyll and Sutherland Highlanders pod zapovjedništvom potpukovnika Fredericka Wiglea zauzeo je grad. Dok su trajale konfuzne borbe grupa od pedesetak Nijemaca izvela je prepad na zapovjedno mjesto 1. bataljona pri čemu je poginulo nekoliko Kanađana, a među njima i potpukovnik Wigle.
Ubrzo se proširila vijest da je Wigle ubijen od civinog snajpera metkom u leđa. Kada je to čuo general Vokes je pobjesnio i rekao svom štabnom oficiru: ''Ja ću uništiti prokleti grad. Reci ljudima da ću sravniti jebeno mjesto. Neka stanovnici odmah napuste svoje kuće (I'm going to raze that goddam town. Tell 'em we're going to level the fucking place. Get the people the hell out of their houses first)''. Zapovjed je izvršena i kuće su redom spaljivane bacaćima plamena, benzinom i fosfornim granatama. Uništeno je oko 90% grada, a među rijetkim pošteđenim građevinama bio je lokalni samostan. U akciji je poginulo dvadesetak njemačkih civila.
 
Pripadnici kanadske 4. oklopne divizije sa zaplijenjenom zastavom Hitlerjugenda u Friesoytheu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ruševine gradića Friesoythe:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dva dana kasnije dijelovi 4. oklopne divizije izbili su pred selo Garrel 16 km jugoistočno od Friesoythea. Tu su se suočili s aktom perfidije (nedozvoljeno ratno lukavstvo). Načelnik sela je službeno predao naselje, no prvi tenk koji je u njega ušao bio je uništen panzerfaustom. Zapovjednik bataljona koji je ušao u selo naredio je da se puca na svaku kuću koja nije izvjesila bijelu zastavu, ali je zapovjed obustavljena sa višeg mjesta.
Razaranje gradića Friesoythe uslijed nejasnog uzroka predstavljalo je kršenje Haške konvencije i nedopušteni akt represalija prema civilnom stanovništvu, ma bili to i Nijemci.

U zadnjoj rečenici bi valjda trebalo stajati Kanađani a ne Nijemci.

Ispravno je napisano "Nijemci" jer su oni ti civili prema kojima je napravljena represija. 
Znači, represija nije bila dozvoljena čak ni prema Nijemcima, iako su pružali otpor.

Onda se ispričavam Stanku na primjedbi. Bio sam uvjeren da je tipfeler.

Druže doktore, nema potrebe za ispričavanjem. A ima nešto i za danas:
 
Belfast Blitz - njemačko bombardiranje Belfasta 15. travnja/aprila 1941.
 
Nakon pada Francuske 1940. godine Nijemci su najprije planirali i zatim otkazali iskrcavanje u Velikoj Britaniji (operacija pod nazivom Unternehmen Seelöwe). Ali su nastavili bombardirati teritorij Ujedinjenog Kraljevstva, a ta kampanja je poznata pod nazivom Blitz. Među napadnutim ciljevima bio je i Belfast, glavni grad Sjeverne Irske koji je bio u dometu njemačkih bombardera. Grad je bombardiran četiri puta, a najteži napad poznat kao Belfast Blitz ili Easter Tuesday Blitz izveden je u utorak 15. travnja 1941.
Belfast je imao značajnu vojnu industriju. Brodogradilište Harland and Wolff bilo je jedno od najvećih u svijetu i izgradilo je između ostalog putnički brod Titanic, nosače aviona HMS Formidable i HMS Unicorn i krstarice HMS Belfast i HMS Penelope. Također je tokom rata izgradilo ili konvertiralo preko 3.000 plovnih jedinica ratne mornarice i izgradilo preko pola milijuna tona trgovačkog brodovlja. Tvornica Short Brothers je proizvodila borbene avione, između ostalog četveromotorne bombardere Stirling i hidroavione Sunderland. Tvornica James Mackie & Sons proizvodila je municiju za topove Bofors. Bilo je i drugih tvornica koje su proizvodile različiti ratni materijal poput dijelova za avione, dijelova za razna oružja kao i municiju.
 
Brodogradilište Harland & Wolff:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tvornica aviona Short Brothers:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tvornica tenkova Harland's Engineering works:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Belfast nije bio pripremljen za zračne napade. Grad je imao najmanje skloništa u odnosu na broj stanovnika u čitavom Ujedinjenom Kraljestvu. Protuzračna artiljerija imala je samo 22 topa, nije bilo reflektora za osvjetljavanje ciljeva, postavljeno je tek nekoliko baražnih balona, a nije bilo ni noćnih lovaca. Nijemci su već nakon prvog zračnog napada na Belfast, izvedenog slabim snagama noću 7./8. travnja, primijetili da je protuzračna obrana jedva vrijedna spomena, a kako je u gradu bilo unosnih ciljeva pripremili su novi napad jačim snagama. Operaciju je unaprijed najavio renegat William Joyce poznat kao ''Lord Haw-Haw'', Britanac koji se stavio u službu Nijemaca i javljao se preko radija u emisijama na engleskom jeziku. Preko radio Hamburga objavio je da se spremaju ''uskršnja jaja za Belfast'' (Easter eggs for Belfast)
 
William Joyce, ''Lord Haw-Haw'', nakon hapšenja 1945. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslijepodne 15. travnja 1941. gledatelji nogometne utakmice u Windsor Parku u Belfastu primijetili su kako iznad njih kruži njemački avion Junkers Ju-88. Bio je to izviđač, a oko 23 sata pojavila se glavna njemačka formacija od oko 200 bombardera Heinkel He-111, Junkers Ju-88 i Dornier Do-17. Izbačene su razorne i zapaljive bombe, a među prvima su napadnuti gradski vodovod i brodogradilište u kojem se tada nalazio na popravku i nosač aviona HMS Ark Royal. Zapaljive bombe su izazvale brojne požare koje je bilo teško gasiti zbog oštećenja na vodovodnim postrojenjima. U bombardiranju su između ostalog teško stradali Gradska kuća (Belfast City Hall), bolnica za žene i djecu (Ulster Hospital for Women and Children), knjižnica Ballymacarrett, željeznička stanica York, nekoliko crkava i škola te brojne druge građevine. Poginulo je preko 900 stanovnika Belfasta i ranjeno preko 1.500, od kojih 400 teško. Bio je to najveći gubitak ljudskih života u jednom zračnom napadu ne računajući London. Oštećeno je 55.000 kuća i oko 100.000 ljudi je privremeno ostalo bez domova.
 
Nekoliko fotografija posljedica zračnog napada na Belfast 15. travnja 1941.:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Novi i treći po redu zračni napad na Belfast uslijedio je noću 4. na 5. svibnja/maja 1941., a četvrti i posljednji  iduće noći. Ukupno je uništeno 1.300 kuća, 5.000 teško i 30.000 lakše oštećeno. Njemački Blitz je završio u svibnju zbog premještanja glavnine zračnih snaga na istok i pripreme napada na SSSR.

Slobo1, smrt Gavrila Principa ne spada u vojnu povijest/istoriju. Za odgovarajuću temu imaš link u prvom postu na vrhu stranice.

Američko bombardiranje japanskih brodova kod otoka Tulagi, početak bitke u Koraljnom moru, 4. svibnja/maja 1942.
 
Početkom svibnja 1942. Japanci su pokrenuli takozvanu Operaciju Mo (Mo Sakusen) sa ciljem okupacije grada Port Moresby na južnoj obali Nove Gvineje, čime bi ugrozili pomorsku komunikaciju između USA i Australije. U okviru te operacije izveli su i pomorski desant na otok Tulagi u Solomonovom otočju.
Tulagi je bio sjedište Britanskog protektorata Solomonovog otičja (British Solomon Islands Protectorate). Već u veljači/februaru 1942. britanski visoki komesar William Marchant dao je evakuirati bijelo civilno stanovništvo u Australiju, a mjesec dana kasnije i săm je napustio otok. Na Tulagiju je ostala vojna posada od 24 australska komandosa i 25 pripadnika zračnih snaga koji su opsluživali hidroavionsku bazu na susjednom otočiću Gavutu. Japanci su već u travnju/aprilu 1942. počeli bombardirati Tulagi manjim skupinama aviona iz Rabaula, a australski vojnici sa samo 4 PZO mitraljeza te napade nisu mogli ugroziti. Nakon što je jedan hidroavion bio uništen u zračnom napadu 1. svibnja preostali su napustili to područje.
Japansku desantnu eskadru činili su minopolagač Okinoshima, razarači Kikuzuki i Yūzuki, 3 minolovca, 2 lovca podmornica i transportni brod Azumasan Maru. Na brodovima je bilo ukrcano 400 vojnika 3. specijalne jedinice mornaričke pješadije (Kaigun Tokubetsu Rikusentai), a desantom je zapovijedao kontraadmiral Kiyohide Shima na minopolagaču Okinoshima.
 
Položaj otoka Tulagi (u krugu):
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Admiral Kiyohide Shima:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Minopolagač Okinoshima:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Australski obalni promatrač Jack Read na otoku Bougainville dojavio je 2. svibnja približavanje japanske desantne eskadre i malobrojna posada Tulagija napustila je otok idućeg dana. Japanci su 3. svibnja zauzeli Tulagi, Gavutu i Tanambogo bez otpora i odmah pristupili uređenju kopnene, pomorske i hidroavionske baze.
 
Oficiri i podoficiri 3. specijalne jedinice mornaričke pješadije na otoku Tulagi, svibanj 1942::
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Američka obavještajna služba saznala je na vrijeme za Operaciju Mo i zapovjednik Pacifičke flote admiral Chester Nimitz uputio je jake pomorske snage da spriječe japanski napad na Port Moresby. Pomorske snage pod općim zapovjedništvom kontraadmirala Franka Fletchera činili su nosači aviona USS Yorktown i USS Lexington, 8 teških krstarica, 13 razarača i nekoliko pomoćnih brodova, a snage su bile podijeljene u 3 taktičke grupe.
U 17 sati 3. svibnja admiral Fletcher je primio obavijest da se japanska invazijska flota približava južnim Solomonovim otocima. S obzirom da nije mogao komunicirati s Lexingtonom zbog striktne radio šutnje i nije mogao objediniti svoje snage Fletcher se s nosačem Yorktown približio otoku Guadalcanal sa južne strane kako bi ujutro 4. svibnja došao u položaj odakle može napasti Japance kod Tulagija.
 
Admiral Frank Fletcher:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nosač aviona USS Yorktown:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U 7:01 sati 4. svibnja sa nosača aviona Yorktown poletjelo je 28 bombardera za obrušavanje Douglas SBD Dauntless i 12 torpednih aviona Douglas TBD Devastator. U 8:50 počeli su napad na brodove admirala Shime usidrene kod Tulagija. Napad je potpuno iznenadio Japance i američki piloti su prijavili brojne pogotke bombama i torpedima. U stvarnosti je lakše oštećen minopolagač Okinoshima i teže oštećen razarač Kikuzuki. Jedan bombarder Dauntless je uništio japanski hidroavion Mitsubishi F1M2 Pete koji je pokušao uzletjeti u vrijeme napada. Razarač je nasukan na obalu otočića Gavutu kako bi se spriječilo potonuće.
Drugi napad aviona sa Yorktowna uslijedio je u 12:10 sati u istom sastavu. Japanski brodovi su u međuvremenu isplovili sa sidrišta, a u ovom napadu potopljena su dva minolovca i jedan je teško oštećen. Još jedan japanski hidroavion bio je srušen od bombardera Dauntless. Napadu su se pridružila i 4 lovca Grumman F4F Wildcat koji su srušili još dva hidroaviona, a zatim su mitraljirali razarač Yūzuki i prouzročili umjerenu štetu. U 15:30 sati uslijedio je treći napad aviona sa Yorktowna koji su oštetili transportni brod Azumasan Maru i dodatno oštetili minopolagač Okinoshima. Na američkoj strani prisilno su se spustila u more zbog nedostatka goriva dva lovca Wildcat i jedan torpedni avion Devastator.
Razarač Kikuzuki je odsklizao sa obale gdje je bio nasukan i potonuo u luci Tulagi, dok su ostali preživjeli japanski brodovi uspjeli stići do baza u Rabaulu i Kaviengu. U američkim zračnim napadima 4. svibnja poginulo je 87 japanskih mornara i vojnika dok ih je 36 ranjeno. Amerikanci nisu imali ljudskih gubitaka - pilote Wildcata spasio je razarač USS Hamman dok su pilot i strijelac iz torpednog aviona Devastator doplivali do otoka Guadalcanal i kasnije prebačeni čamcima na San Cristobal i Nove Hebride te su se vratili u borbu.
Nakon napada na Tulagi Yorktown se povukao i idućeg dana sastao se s nosačem aviona Lexington.
 
Bombarderi Douglas SBD Dauntless na povratku iz napada na Tulagi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Razarač Kikuzuki:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zračni napad na Tulagi označio je početak pomorsko-zračne bitke u Koraljnom moru, koja je okončana 8. svibnja odbijanjem japanskog napada na Port Moresby. Japanska vladavina nad Tulagijem potrajala je samo tri mjeseca, U sklopu operacije Watchtower Tulagi su 7. kolovoza 1942. zauzeli 2. bataljon 5. marinske regimente i 1. bataljon marinskih rejdera iz sastava 1. marinske divizije USMC.

Na današnji dana 1914. godine, atentat u Sarajevu, kada su pripadnici organizacije " Mlada Bosna" ubili prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, i to Gavrilo Princip i Nedjeljko Čabrinović.

Bio je to izravan povod za Prvi svjetski rat, kada je Austro-Ugarska počela ratne operacije na Balkanu protiv izravno Srbije, te su se u rat kasnije uključile i druge evropske velesile.

Povod atentatu je bila nova podjela svijeta režirana od dva saveza, i to Antante i Centralnih sila, aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austrije

Doktor Živago (citat):

Na današnji dana 1914. godine, atentat u Sarajevu, kada su pripadnici organizacije " Mlada Bosna" ubili prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, i to Gavrilo Princip i Nedjeljko Čabrinović.

Bio je to izravan povod za Prvi svjetski rat, kada je Austro-Ugarska počela ratne operacije na Balkanu protiv izravno Srbije, te su se u rat kasnije uključile i druge evropske velesile.

Povod atentatu je bila nova podjela svijeta režirana od dva saveza, i to Antante i Centralnih sila, aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austrije

nije slucajno izabran bas 28 jun

Izgleda da postoji vjerovanje da je Ferdinand namjerno izabrao Vidovdan da dođe u Sarajevo i bude ubijen.

PORUCNIK (citat):

Izgleda da postoji vjerovanje da je Ferdinand namjerno izabrao Vidovdan da dođe u Sarajevo i bude ubijen.

Nisam čuo za takvo vjerovanje, ali, sve je moguće.
Na to je vjerojatno mislio i Vladimir u svom komentaru.

Doktor Živago (citat):

PORUCNIK (citat):

Izgleda da postoji vjerovanje da je Ferdinand namjerno izabrao Vidovdan da dođe u Sarajevo i bude ubijen.

Nisam čuo za takvo vjerovanje, ali, sve je moguće.
Na to je vjerojatno mislio i Vladimir u svom komentaru.

Tad je na snazi bio stari kalendar pa ili nije na Vidovdan po starom kalendaru, ili nije 28.6.
I Oktobarska revolucija je bila u novembru.

Drugari, već ste bili upozoreni da je ovo tema o vojnoj povijesti/istoriji a ne svaštara.
Nemoj da počnemo rezati po dvije prekoredne. 

Druže Stanko,atentat na Ferdinanda po meni i ide u ovu temu. Njegovim ubojstvom je započeo prvi svj.rat, a i u trenutku ubojstva je bio u carskoj uniformi.
I jedno i drugo spada u vojsku,a posljedično tome i u vojnu temu 
No,s obzirom da si ti admin ti odlučujes, pa te molim,ako smatras da nisam u pravu,molim te da preneses komentar i ostale postove vezane uz "atentat" na temu kojoj po tvom sudu pripada.

Stanko1 (citat):

Drugari, već ste bili upozoreni da je ovo tema o vojnoj povijesti/istoriji a ne svaštara.
Nemoj da počnemo rezati po dvije prekoredne. 

Današnji dan 1914. bio bi 12.7. ili tako nekako... A već dugo je svaka tema svaštara...

Slazem se sa drugom Porucnikom, svaka teme ode malo na stranu i eto ima svasta u svakoj temi, tako da tesko se moze biti upravljen u jednom smeru...

Rušenje putničkog aviona Airbus A300 Iran Aira od strane krstarice USS Vincennes, 3. srpnja/jula 1988.
 
USS Vincennes je bila treća po redu od 27 krstarica klase Ticonderoga. U flotu je uvrštena 1985. i služila je do 2005. godine, a ime je dobila po bici kod Vincennesa, Indiana, u vrijeme Američkog revolucionarnog rata 1779. godine. Brod je imao punu istisninu od 9.600 tona i vršnu brzinu od 32,5 čvora, a naoružan je bio s 2 dvostruka lansera PZO raketnih projektila RIM-66 Standard, 8 lansera raketa brod-brod RGM-84 Harpoon, 20 bacača protupodmorničkih projektila ASROC, 2 topa Mark 45 kalibra 127 mm, 2 PZO gattling topa Phalanx kalibra 20 mm i 4 mitraljeza kalibra 12,7 mm. Brod je nosio 2 helikoptera Sikorsky SH-60 Seahawk.
 
Krstarica USS Vincennes:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U vrijeme Iračko-iranskog rata USA su izvele pomorsku operaciju pod imenom Earnest Will u cilju zaštite plovidbe trgovačkih brodova (osobito tankera) u Perzijskom zaljevu, koju su ugrožavale obje zaraćene strane. Među brodovima koji su osiguravali plovidbu kroz tjesnac Hormuz bila je i krstarica Vincennes pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda (captain) Williama Rogersa.
 
Kapetan William Rogers:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ujutro 3. srpnja 1988. Vincennes je primila dojavu da su borbeni čamci iranske Republikanske garde napali pakistanski trgovački brod. Krstarica je uputila u izviđanje helikopter, koji je otkrio iranske čamce i javio da pucaju na njega. Na to je kapetan Rogers skrenuo brod prema iranskim plovilima, a pridružila mu se i fregata USS Elmer Montgomery klase Knox. Američki brodovi su topovskom paljbom potopili dva čamca, a trećeg oštetili.
Dok je Vincennes pucala na iranske čamce došlo je do zbrke u praćenju zračnog prostora, kako na samoj krstarici tako i među američkim brodovima. U međuvremenu se u zračnom prostoru našao putnički avion Airbus A300 kompanije Iran Air na letu broj IR655 Bandar Abas - Dubai. Avion je letio propisanim koridorom i davao je propisane IFF signale u civilnom modu rada. Međutim, brodski operativni centar na krstarici Vincennes ''prepoznao'' je putnički avion kao iranski lovac F-14 Tomcat. Nakon nekoliko poziva sa zahtjevom za identifikaciju, na koje nije bilo odgovora, Vincennes je lansirala dva PZO projektila Standard i srušila avion. Poginulo je svih 290 putnika i članova posade.
 
Brodski operativni centar na krstarici USS Vincennes:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Airbus A300 kompanije Iran Air:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Lansiranje rakete RIM-66 Standard:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Pozicija rušenja putničkog aviona na letu Iran Air IR655:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iranska vlada tvrdila je da je krstarica Vincennes namjerno srušila putnički avion. Iranci su naglasili da je bila riječ o svakodnevnom letu na istoj liniji i u isto vrijeme, na poznatom međunarodnom koridoru, a u vrijeme napada PZO projektilima avion se penjao i nije moglo biti govora o prepoznavanju prijetnje nekakvim napadom. Ove navode potvrdili su ratna mornarica Italije i američka fregata USS Sides koji su ustvrdili da je Airbus bio u uspinjanju, a ne u silaznoj putanji koja bi najavila eventualnu prijetnju. Radio upozorenja sa krstarice Vincennes nisu bila poslana na frekvenciji kontrole leta i krivo su navela poziciju aviona, pa je vjerojatno da je posada Airbusa mislila kako je riječ o nekom drugom avionu. A kapetan David Carlson sa fregate Sides izrekao je otvorenu optužbu: ''Rušenje putničkog aviona bilo je zastrašujući klimaks Rogersove agresivnosti''.
Neposredno nakon incidenta predsjednik Ronald Reagan uputio je iranskoj vladi diplomatsku notu u kojoj je izrazio ''duboko žaljenje'', ali su USA i dalje tvrdile da je krstarica Vincennes djelovala u ''samoobrani''. Iransko-američki spor definitivno je okončan sporazumom pred Međunarodnim sudom pravda u Haagu 1996. godine, pristankom USA da isplate 61,8 milijuna dolara naknade obiteljima poginulih. Ali ni tada Amerikanci nisu priznali odgovornost za incident niti su uputili formalnu ispriku - za dogovoreni iznos rekli su da je isplaćen ''ex gratia''.

Ja bih dopunio gornji Slobin post Goranovim epitafom (Skriven u planinskom lišću):

U HR se Dan ustanka - Dan antifašističke borbe obilježava svake godine 22.06. u šumi Brezovica kod Siska.

Incident u Tonkinškom zaljevu 2. kolovoza/augusta 1964.
 
Godine 1964. Sjedinjene Američke Države bile su već duboko uvučene u rat u Južnom Vijetnamu. Do kraja godine imale su već preko 23.000 vojnih savjetnika koji su uvježbavali vojsku Južnog Vijetnama, a i sami su sudjelovali u borbama protiv oslobodilačkog pokreta Việt Cộng. Amerikanci su bili svjesni da se pokretom Việt Cộng upravlja iz Sjevernog Vijetnama i da mu sa sjevera stiže oružje, municija i druga opskrba kao i vojni savjetnici. Između ostalog slali su razarače u takozvane DESOTO patrole (DeHaven Special Operations off TsingtaO) ispred obale Sjevernog Vijetnama radi prisluškivanja radio komunikacija.
Dana 2. kolovoza 1964. u patroli je bio razarač USS Maddox. Prisluškivanjem radio komunikacija Amerikanci su zaključili da će biti napadnuti. I zaista, sa jugozapada su se približila tri torpedna čamca P-4 ratne mornarice Sjevernog Vijetnama. Razarač je ispalio tri hica za upozorenje, no torpedni čamci su se približili i, prema američkom izvještaju, lansirali torpeda. Maddox je otvorio paljbu iz topova kalibra 127 mm i potopio jedan čamac, a preostala dva su se povukla. U to su stigla četiri lovca F-8 Crusader sa nosača aviona USS Ticonderoga i potopila jedan torpedni čamac, a drugi su oštetili. Maddox je bio pogođen samo jednim metkom iz teškog mitraljeza kalibra 15,5 mm koji nije pričio nikakvu štetu.
 
USS Maddox:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sjevernovijetnamski torpedni čamci snimljeni sa razarača USS Maddox:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nosač aviona USS Ticonderoga:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Amerikanci su ustvrdili da se incident dohodio izvan teritorijalnih voda Sjevernog Vijetnama. Druga strana je pak tvrdila da se razarač bio udaljen samo 3 do 4 nautičke milje od otoka Hòn Mê. Maddox je nakon incidenta otplovio prema jugu, gdje mu se pridružio razarač USS Turner Joy nakon čega su se oba broda vratila na sjever. Dne 4. kolovoza zbio se takozvani ''drugi tonkinški incident'' gdje su Maddox i Turner Joy javili da su ponovo napadnuti od sjevernovijetnamskih torpednih čamaca.
 
USS Turner Joy:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tonkinški zaljev i mjesta incidenata 2. i 4. kolovoza 1964:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Danas je poznato da je ''drugi tonkinški incident'' izmišljen i da nije bilo nikakvog sjevernovijetnamskog napada, no ovi događaji poslužili su Amerikancima kao izgovor da prošire rat na teritorij Sjevernog Vijetnama. Predsjednik USA Lyndon Johnson zapovijedio je da se izvede osvetnički zračni napad na sjevernovijetnamske pomorske baze Hon Gai, Loc Chao, Quang Khe i Phuc Loi te skladišta goriva kod grada Vinh  (operacija Pierce Arrow). Američki Kongres donio je 7. kolovoza takozvanu Rezoluciju Tonkinškog zaljeva (Gulf of Tonkin Resolution) kojom se predsjednik ovlašćuje da bez formalne objave rata upotrijebi oružane snage USA prema vlastitom nahođenju. Protiv rezolucije glasala su samo dva senatora, Wayne Morse i Ernest Gruening.
 
Lyndon Johnson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rezolucija Tonkinškog zaljeva:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rezolucija Tonkinškog zaljeva dala je predsjedniku Johnsonu odriješene ruke da odvede USA u dugogodišnji krvavi rat u kojem će poginuti 58.281 Amerikanac i 303.644 će ih biti ranjeno. Angažiranje Amerikanaca u nepopularnom ratu dovesti će do najdublje podjele unutar nacije još od vremena Američkog građanskog rata.

Apropo gornjeg posta: ima jedan stih "Princip je isti, sve su ostalo nijanse" koji je ogolio "obrambenu doktrinu" najdemokratskije od svih država svijeta. 
U principu, okvir je isti, samo se u tekst ubace trenutno važeći pojmovi i sve skupa prepiše. I što je najzanimljivije - to još i danas djeluje.

Danas se navršava točno osamdeset godina od ovog povijesnog događaja:
 
Operacija Watchtower, desant Amerikanaca na Guadalcanal i Tulagi 7. kolovoza/augusta 1942.
 
Poslije pobjede u bici kod Midwaya Amerikanci su pokrenuli svoju prvu veliku protuofanzivu na pacifičkom ratištu. Združeni generalštab (Joint Chiefs of Staff) odredio je strateške ciljeve za 1942. i 1943. godinu - zauzimanje otoka Tulagi u Solomonovom otočju i Ndenija u otočju Santa Kruz, Nove Gvineje, Admiralitetskih otoka i Bizmarkovog arhipelaga uključujući veliku japansku bazu u Rabaulu. Za Tulagi i Ndeni bilo je zaduženo novoosnovano Zapovjedništvo južnog Pacifika (South Pacific Area - SOPAC) na čije čelo je 19. lipnja/juna 1942. postavljen viceadmiral Robert Ghormley.
 
Admiral Robert Ghormley:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi ciljevi na početku ofenzive bili su Ndeni i Tulagi, a desant je planiran za 1. kolovoza 1942. Međutim, tokom priprema otkriveno je da Japanci kod rta Lunga na otoku Guadalcanal grade aerodrom. To je potaklo promjenu plana i za ciljeve su određeni Guadalcanal i Tulagi dok je Ndeni ostavljen po strani, a dan desanta pomaknut je na 7. kolovoza. Amerikanci su s razlogom bili uznemireni zbog aerodroma na Guadalcanalu jer bi avioni sa njega mogli ugroziti komunikaciju između USA i Australije. Japanci su planirali bazirati na Guadalcanalu 60 bombardera i 45 lovaca, a aerodrom bi poslužio i za njihovu planiranu ekspanziju prema Novim Hebridima, Novoj Kaledoniji i otočjima Fiji i Samoa. Guadalcanal je postao glavni prioritet.
 
Zračna snimka nedovršenog aerodroma kod rta Lunga na Guadalcanalu iz srpnja/jula 1942.:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Invaziona flota od 75 ratnih i transportnih brodova s trupama 1. marinske divizije iz Novog Zelanda i San Diega formirana je 26. srpnja kod otočja Fiji. Pomorske snage koje su izvele desant 7. kolovoza sastojale su se od dvije glavne skupine:
- Združeni desantni odred (South Pacific Amphibious Force, Task Force 62) s 21 desantnim i transportnim brodom pod zapovjedništvom kontraadmirala Richmonda Turnera na desantnom brodu USS McCawley. Na brodovima je bilo ukrcano 16.000 vojnika 1. marinske divizije pod zapovjedništvom general-majora Alexandera Vandegrifta. Pod Turnerovim zapovjedništvom bila je i skupina za blisku zaštitu i podršku desanta (Task Group 62.2), kojom je neposredno zapovijedao britanski kontraadmiral Victor Chruchley, s teškim krstaricama USS Chicago, USS Vincennes, USS Quincy, USS Astoria, HMAS Australia i HMAS Canberra, lakim krstaricama USS San Juan i HMAS Hobart i 15 razarača.
 
Admiral Richmond Turner:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjedni brod admirala Turnera desantni brod USS McCawley:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
General Alexander Vandegrift:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
- Operativna eskadra za opću podršku desanta (Expeditionary Force, Task Force 61) pod zapovjedništvom kontraadmirala Leigha Noyesa s nosačima aviona USS Saratoga, USS Enterprise i USS Wasp, bojnim brodom USS North Carolina, teškim krstaricama USS Minneapolis, USS New Orleans, USS Portland, USS San Francisco i USS Pensacola, lakom krstaricom USS Atlanta i 16 razarača.
Zapovjedništvo nad obje skupine i nad cjelokupnom operacijom bilo je u rukama viceadmirala Franka Fletchera na nosaču aviona Saratoga, koji je pak bio podređen zapovjedniku Južnopacifičkog područja (Commander, South Pacific Area - COMSOPAC) viceadmiralu Robertu Ghormleyu u Noumeji na Novoj Kaledoniji.
 
Nosač aviona USS Saratoga:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Admiral Frank Fletcher:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Američki napad potpuno je iznenadio Japance. Njihovi izviđački avioni zbog lošeg vremena nisu otkrili invazijsku flotu i postali su svjesni što se događa tek kada su se američki brodovi pojavili ispred obale. Invazijska flota se podijelila na dvije skupine - Transport Group X-Ray za Guadalcanal i Transport Group Yoke za Tulagi.
 
Prilaz američkih desantnih snaga Guadalcanalu i Tulagiju 7. kolovoza 1942.:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanske snage na Guadalcanalu brojile su 2.800 ljudi, od kojih je 2.200 bilo korejskih radnika. Od Japanca je bilo samo 200 borbenih trupa i 400 inženjeraca, a garnizonom je zapovijedao kapetan Kanae Monzen.
Desantne snage za Guadalcanal činile su 1. i 5. marinska regimenta i artiljerija 11. marinske regimente, kao i divizijski dijelovi - ukupno 11.000 vojnika. Amerikanci su očekivali jak otpor japanskih snaga na mjestima iskrcavanja, dvije plaže istočno od rijeke Tenaru. No plaže su bile potpuno puste. Japance je uspaničilo bombardiranje sa mora i iz zraka i pobjegli su bez otpora oko 5 km zapadno od aerodroma prema rijeci Matanikau i rtu Cruz. Iza sebe su ostavili skladište hrane i municije, teška oružja, motorna vozila, inženjerijsku mehanizaciju, kompletnu dokumentaciju i 13 poginulih. Nitko od Amerikanaca nije poginuo ni ranjen. Nedovršeni aerodrom zauzet je oko podneva 8. kolovoza.
 
Iskrcavanje Amerikanaca na Guadalcanal 7. kolovoza:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Podizanje američke zastave na Guadalcanalu 8. kolovoza:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dio zaplijenjene japanske opreme:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sasvim drugačije bilo je kod desanta na Tulagi i susjedne otočiće Gavutu i Tanambogo. Tu je bila japanska posada od oko 900 ljudi iz sastava 3. Kure specijalnog odreda mornaričke pješadije i osoblje hidroavionske baze, ukupno oko 1.500 vojnika,, a zapovjednik garnizona bio je kapetan bojnog broda Shigetoshi Miyazaki. Na Tulagi i Gavutu-Tanambogo iskrcalo se 3.000 marinaca iz sastava 5. marinske regimente, 1. bataljona rejdera i padobranskog bataljona pod zapovjedništvom brigadnog generala Williama Rupertusa, zamjenika zapovjednika 1. marinske divizije. Japanci su pružili žestok otpor i borili se do posljednjeg čovjeka. U borbama je poginulo 248 marinaca, a otpor Japanaca okončan je iza podneva 8. kolovoza.
 
Pripadnici 3. Kure specijalnog odreda mornaričke pješadije na Tulagiju prije američkog desanta:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iskrcavanje marinaca na Tulagi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
General William Rupertus:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iskrcavanje na Guadalcanal i Tulagi bilo je relativno lagan operativni uspjeh Amerikanaca. Nitko tada nije slutio da će trebati 26 tjedana krvavih borbi da se zadrži ono što je s lakoćom zauzeto u manje od 26 sati.

Bombardiranje Nagasakija atomskom bombom 9. kolovoza/augusta 1945.
 
Primarni cilj bio je grad Kokura, ali je zbog slabe vidljivosti napad preusmjeren na rezervni cilj
 
S obzirom da Japan nije pokazivao volju da prihvati Potsdamsku deklaraciju i kapitulira predsjednik USA Harry Truman odobrio je korištenje novog razornog oružja - atomske bombe. Za potencijalne ciljeve napada bili su odabrani Hiroshima, Kokura, Niigata i Nagasaki, velike urbane cjeline i važna vojna središta. Civilno stanovništvo Japana bilo je unaprijed upozoreno putem letaka s popisom 11 gradova koji će biti ''sprženi'' iz zraka.
 
Američki propagandni letak s popisom 11 japanskih gradova koji će biti ''sprženi'':
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prva je stradala Hiroshima 6. kolovoza, na koju je bačena bomba Little boy (mali dječak) snage 15 kilotona klasičnog eksploziva. Kako japanski vlastodršci nisu promijenili stav odlučeno je da se napadi atomskom bombom nastave. Novi napad predviđen je za 9. kolovoza, primarni cilj bio je Kokura, a rezervni cilj Nagasaki. Za napad je pripremljena plutonijska bomba Fat Man (debeljko) jačine 21 kilotona. Bombu će na cilj baciti bombarder Boeing B-29 Superfortress imenom Bockscar iz 509.bombarderske grupe (509th Composite Group). Avion je uzletio sa otoka Tinian u Marijanskom otočju u 3:47 h po lokalnom vremenu (2:47 h po japanskom vremenu). Zbog kvara na pumpi Bockscar nije mogao koristiti 2.400 litara goriva iz jednog rezervnog tanka, ali je odlučeno da ipak nastavi misiju.
 
Bomba Fat Man:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Posadu Bockscara činili su glavni pilot major Charles Sweeney, drugi pilot poručnik Charles Albury, treći pilot potporučnik Fred Olivi, navigator kapetan James Van Pelt, ciljatelj bombi kapetan Kermit Beahan, elektronički oficir poručnik Jacob Beser, oružni oficir kapetan fregate Frederick Ashworth, operater radara narednik Ed Buckly, radio operater narednik Abe Spitzer, inženjer leta narednik John Kuharek, pomoćnik inženjera leta narednik Raymond Gallagher i repni strijelac narednik Albert Dehart.
 
Posada bombardera B-29 Boxcar:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Charles Sweeney, glavni pilot i zapovjednik operacije:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sat vremena prije polijetanja bombardera Bockscar poletio je avion za meteorološko izviđanje B-29 Laggin' Dragon. Avion je javio da su meteorološke prilike iznad oba cilja povoljne. Sweeney je usmjerio avion prema Kokuri i nadletio grad nekoliko puta, ali se u međuvremenu vidljivost toliko pogoršala (između ostalog zbog japanskog zadimljavanja) da je bilo nemoguće pronaći ciljnu točku. Stoga je bombarder preusmjeren na Nagasaki. U gradu je u 7:50 po lokalnom vremenu oglašena zračna uzbuna, no kako nije bilo na vidiku veće američke zračne formacije u 8:30 oglašen je prestanak uzbune. U 11:01 Bocksar je ispustio bombu koja je nakon 47 sekundi eksplodirala iznad grada na visini od oko 500 m, oko 3 km sjeverozapadno od ciljne točke. To je spasilo dio grada jer je udarni val eksplozije dijelom zaustavilo brdovito zemljište. Procjenjuje se da je smrtno stradalo između 40.000 i 80.000 ljudi, od čega polovica u trenutku eksplozije.
Zbog manjka goriva Bockscar se nije mogao odmah vratiti na Tinian nego se spustio na aerodrom na Okinawi.
 
''Atomska gljiva'' nakon eksplozije bombe Fat Man iznad Nagasakija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zračne snimke Nagasakija prije i nakon napada:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Supertvrđava B-29 Bockscar danas se nalazi u National Museum of the United States Air Force, Wright-Patterson Air Force Base, Dayton, Ohio:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon bombardiranja Nagasakija, a potaknuto i uključivanjem SSSR-a u rat, japansko vodstvo je konačno bilo spremno na prihvaćanje uvjeta iz Potsdamske deklaracije - bezuvjetnu kapitulaciju.

Završetak bitke za Guam, 10. kolovoza/augusta 1944.
 
Guam je najjužniji i najveći otok u Marijanskom arhipelagu, ujedno i najveći u području Mikronezije. U Španjolsko-američkom ratu 1898. osvojili su ga Amerikanci i otada je u sastavu USA kao Unincorporated and organized U.S. territory. Japanci su ga zaposjeli 10. prosinca/decembra 1941. nakon trodnevne bitke s malim američkim garnizonom.
 
Marijansko otočje i položaj Guama:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na Guamu je živjela domorodačka populacija od oko 20.000 stanovnika. Za vrijeme surove japanske okupacije pobijeno ih je 2.000, od čega najveći broj u vrijeme priprema Japanaca za obranu od očekivane invazije. Na otoku se nalazilo oko 19.500 japanskih vojnika iz sastava 29. divizije, 48. samostalne pješadijske brigade, 9. tenkovske regimente, 10. samostalne pješadijske regimente, tri samostalna bataljona te mornaričkih, zračnih, inženjerijskih, logističkih i protuavionskih jedinica. Obranom Guama zapovijedao je general-lajtnant Takeshi Takashina, zapovjednik 29. divizije, koji je bio podčinjen zapovjedniku 31. armije general-lajtnantu Hideyoshi Obati sa sjedištem na otoku Saipan.
 
General Takeshi Takashina:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hideyoshi Obata:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon zauzimanja Gilbertovih i Marshallskih otoka Amerikanci su između lipnja/juna i studenog/novembra 1944. izveli pomorskodesantnu operaciju pod imenom Forager s ciljem zauzimanja Marijanskog otočja i otočja Palau. Goleme pomorske snage činila je 5. flota pod zapovjedništvom admirala Raymonda Spruancea s 15 nosača aviona, 7 bojnih brodova, 11 krstarica, 86 razarača i preko 900 aviona. Prvi cilj desanta bio je otok Saipan na koji su se američke trupe iskrcale 15. lipnja, dok je iskrcavanje na Guam planirano za 18. lipnja. Međutim, zbog isplovljavanja glavnine japanske flote i bitke u Filipinskom moru, kao i neočekivano jakog otpora Japanaca na Saipanu,  desant na Guam je odložen za 21. srpnja/jula 1944. Za desant na Guam određena je Južna pomorska skupina (Southern Attack Force - Task Force 53) pod zapovjedništvom viceadmirala Richarda Conollyja. Desantne snage činio je III. amfibijski korpus pod zapovjedništvom general-majora Roya Geigera s 3. marinskom divizijom, 1. marinskom provizornom brigadom (1st Provisional Marine Brigade) i 77. pješadijskom divizijom kopnene vojske, ukupno 60.000 ljudi.
 
Admiral Richard Connoly:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
General Roy Geiger:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prije desanta Amerikanci su intenzivno bombardirali japanske položaje brodskom artiljerijom i iz zraka, kako bi oslabili obranu. Jaki napadi izvedeni su od 11. do 13. lipnja uz sudjelovanje bojnih brodova, aviona sa nosača i bombardera B-24 Liberator sa Marshallskih otoka. U napadima je između ostalog potopljeno 12 japanskih transportnih brodova. Intenzivno bombardiranje je trajalo do 6. srpnja, a obnovljeno je nekoliko dana prije desanta. U samo tri dana, od 18. do 20. srpnja, brodovi su ispalili na Guam 44.978 granata i avioni izbacili 4.283 bombe. Japanski položaji duž obale bili su gotovo potpuno razoreni.
 
Bojni brod USS New Mexico bombardira japanske položaje na Guamu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Američke trupe iskrcale su se na zapadnoj obali Guama 21. srpnja. Dva dana kasnije general Takashina isplanirao je protunapad svim raspoloživim snagama kako bi Amerikance bacio u more. Napad je izveden noću 25. srpnja po jakoj kiši, ali nije iznenadio Amerikance zahvaljujući svijetlećim granatama sa brodova koje su neprekidno osvjetljavale bojište. Marinci su uz pomoć tenkova odbili napad i pobili 3.500 Japanaca. Ostatak njihovih snaga povukao se 26. srpnja, a tokom povlačenja poginuo je general Takashina. Neposredno zapovjedništvo nad ostatkom japanskih snaga preuzeo je general Obata, zapovjednik 31.armije, koji se u vrijeme američkog desanta zatekao na Guamu.
 
Prva američka zastava u desantu na Guam:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vojnici američke 77. divizije na Guamu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Žestoke borbe i gubici u protunapadima iscrpili su japanske snage. Početkom kolovoza počeli su trpjeti nestašicu hrane i municije. General Obata povukao je ostatke svojih trupa u džunglu i brdovito područje s namjerom da pruža otpor što je dulje moguće. Organizirani japanski otpor je okončan 10.kolovoza, a Obata je idućeg dana počinio ritualno samoubojstvo. U borbama za Guam Japanci su izgubili 18.337 poginulih i 1.250 zarobljenih vojnika, dok su gubici Amerikanaca bili 1.783 poginula i 6.010 ranjenih.
 
Bitka za Guam, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Po okončanju operacije Amerikanci su na Guamu izgradili dvije velike zračne baze, od kojih je svaka mogla primiti bombardersku diviziju od 180 bombardera B-29 Superfortress. Zajedno s aerodromima na otocima Saipan i Tinian na njima je smještena 21. zračna armija koja je uskoro započela bombardersku kampanju protiv Japana.

Bitka na rijeci Tenaru (Ilu) 21. kolovoza/augusta 1942.
 
Amerikanci su 7. kolovoza 1942. izveli svoju prvu veliku ofenzivnu akciju na Pacifiku, operaciju Watchtower u kojoj su iskrcali 1. marinsku diviziju na japanska uporišta Guadalcanal i Tulagi. Pothvat je imao za posljedicu pravu oluju japanskog protudjelovanja. Osim zračnim i pomorskim snagama Japanci su na američko iskrcavanje odmah reagirali i upućivanjem na Guadalcanal kopnenih snaga. Zapovjednik japanske 17. armije u Rabaulu general Harukichi Hyakutake imao je glavninu svojih snaga angažiranu na Novoj Gvineji, stoga je pojačanja za Guadalcanal trebalo dopremiti morskim putem iz drugih dijelova pacifičkog i dalekoistočnog ratišta. S vremenom su na Guadalcanal dopremljene grupa Ichiki, brigada Kawaguchi, divizija Sendai i na kraju 38. divizija, od koje je samo manji dio stigao na otok. Tome treba dodati i druge manje jedinice različitih specijalnosti.
Prvo japansko pojačanje koje je stiglo na Guadalcanal jer je bila najbliže bila je Ichiki grupa, borbena skupina od 2.000 ljudi kojom je zapovijedao pukovnik Kiyono Ichiki. Ichiki grupa nalazila se na otoku Guam i upravo je bila ukrcana na brodove radi povratka u Japan, no kada su brodovi isplovili stigla je vijest o američkom iskrcavanju na Guadalcanal pa su skrenuti u Truk.
 
Harukichi Hiyakutake:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kiyono Ichiki:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi dio Ichiki grupe jačine oko 900 do 1.000 vojnika iskrcan je razaračima noću 18. kolovoza kod rta Taivu istočno od američkog mostobrana. Valja istaći da su Japanci podcijenili snagu američke obrane - general Hiyakutake  smatrao je da se na otoku nalazi oko 2.000 Amerikanaca, dok ih je stvarno bilo 11.000. Ostalo je nejasno je li pukovnik Ichiki imao zapovjed da odmah napadne ili da pričeka dolazak ostatka svojih snaga. Po nekim izvorima general Hiyakutake mu je poručio da pričeka dok mu ne stignu preostale snage,  no on se odlučio za napad. Skupinu od oko 100 vojnika ostavio je kao zaštitnicu kod rta Taivu, dok je s glavninom od 800-900 vojnika krenuo prema američkom mostobranu.
Amerikanci su preko obavještajne službe među domaćim stanovništvom i jedne svoje patrole pravodobno saznali za dolazak Japanaca. Domorodački narednik Jacob Vouza, pripadnik britanske pomoćne jedinice Solomon Islands Protectorate Armed Constabulary, uputio se u izviđanje japanskih položaja i bio uhvaćen. Japanci su mu našli u džepu američku zastavu, vezali ga za drvo i podvrgli torturi ali nije rekao ni riječi. Proboli su ga bajonetom nekoliko puta u grudi i jednom u vrat, ostavili ga da umre i udaljili se. No Vouza je zubima presjekao konopac i uputio se kroz džunglu prema zapovjednom mjestu 2. bataljona 1. marinske regimente koji je držao položaje na rijeci Ilu i prije nego se onesvijestio upozorio je potpukovnika Edwina Pollocka da se približava najmanje 500 japanskih vojnika i da je napad moguć svakog časa. To je marincima dalo dragocjeno vrijeme da se pripreme za obranu. Vouza je preživio rat, u kojem je do kraja služio .Amerikancima kao skaut.
 
Jacob Vouza:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zbog sumnje o dolasku japanskog pojačanja upućena je 19. kolovoza patrola od 60 marinaca pod zapovjedništvom kapetana Charlesa Brusha da pretraži područje oko rta Taivu. Istodobno je Ichiki poslao vlastitu patrolu od 38 ljudi da izvidi američke položaje. Marinci su iznenadili Japance i pobili sve osim petorice. Po oznaci zvijezde na šljemovima umjesto mornaričkog sidra Amerikanci su definitivno shvatili da se na Guadalcanalu nalaze svježe japanske kopnene snage. General Alexander Vandegrift priredio im je doček, a zadaću zaustavljanja japanskog napada dobila je glavnina 1. marinske regimente (1st Marines) pod zapovjedništvom pukovnika Cliftona Catesa. Marinci su se rasporedili i utvrdili duž zapadne obale rijeke Ilu, u području zvanom Alligator Creek, te čekali napad.
 
Clifton Cates:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Noću 21. kolovoza došlo je do legendarne bitke na rijeci Tenaru (zapravo u međurječju Tenaru i Ilu). Japanci su jurišali u valovima preko pješčanog spruda na ušću rijeke Ilu, ali ih je sve pokosila paljba iz streljačkog oružja i rasprskavajućih granata iz topova kalibra 37 mm. Također je japanske položaje gađala artiljerija kalibra 75 mm. Kada je bilo jasno da će se obrana održati Cates je uputio 1. bataljon pod zapovjedništvom potpukovnika Leonarda Cresswella da uzvodno prijeđe rijeku Ilu i odsječe Japancima odstupnicu. Ostaci Ichiki grupe, opkoljeni u šumici kokosovih palmi, bili su uništeni do 17 sati. Marinci su pobili gotovo sve japanske napadače i samo šačica ih je uspjela pobjeći prema rtu Taivu i donijeti vijest o porazu. Među poginulima je bio i sâm pukovnik Ichiki. U bici je bio ranjen od minobacačke paljbe da bi na kraju počinio takozvani sepuku - ritualno samoubojstvo zbog sramote poraza. Marinci su izgubili 34 poginula.
 
Noćni juriš Japanaca, prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Japanci izginuli u bici na rijeci Tenaru:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka na rijeci Tenaru, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poraz u bici na rijeci Tenaru nipošto nije omeo Japance u namjeri da povrate Guadalcanal i nastavili su slati pojačanja kopnenim snagama, što je kasnije dovelo do novih bitaka. Iz ovog prvog sukoba Amerikanci su stekli spoznaju da imaju posla s novom vrstom protivnika, okrutnom, bezobzirnom i lukavom. Neposredno poslije bitke marinci su prilazili ranjenim japanskim vojnicima u namjeri da im pruže pomoć, no kada bi se sasvim približili Japanac bi izvadio i aktivirao ručnu bombu. Nakon što je na taj način poginulo nekoliko marinaca Amerikanci su shvatili da za Japance nema zarobljavanja - najprije se puca i tek onda provjerava.

Sjajan prikaz druže Stanko. U čišćenjima utvrđenih položaja u urbanim sredinama postoji zlatno pravilo ratovanja i eliminacije zaostalih " džepova" otpora neprijatelja da prvo pucaš a onda provjeravas. Nažalost, učilo se iz vlastitih grešaka, ne i tuđih.

Desantni prepad na japansko uporište u Tasimboku, 8. rujna/septembra 1942.
 
U američkom iskrcavanju na Guadalcanal i susjedne otoke (operacija Watchtower) sudjelovali su između ostalih 1. bataljon marinskih rejdera (1st Raider Battalion) pod zapovjedništvom potpukovnika Merritta Edsona i padobranski bataljon (1st Parachute Battalion) pod zapovjedništvom majora Charlesa Millera. Rejderi su sudjelovali u desantu na otok Tulagi dok su padobranci iskrcani na otočiće Gavutu i Tanambogo. Oba bataljona naišla su na jak otpor Japanaca i pretrpjela zamjetne gubitke, naročito padobranci.
Agresivni zapovjednik bataljona rejdera Edson, poznat po nadinku ''Red Mike'', zagovarao je ofenzivne akcije protiv japanskih trupa u čemu ga je podržavao operativni oficir Prve marinske divizije potpukovnik Gerald Thomas. U početku su planirali nasilno izviđanje japanskih položaja kod rta Esperance na Guadalcanalu, no kako su izviđački podaci pokazali da Japanci iskrcavaju svježe trupe kod rta Taivu istočno od američkog mostobrana Edson i Thomas predložili su zapovjedniku divizije generalu Alexanderu Vandegriftu izvođenje desantnog prepada na japansko uporište u selu Tasimboko. General je prihvatio prijedlog.
 
Merritt Edson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gerald Thomas:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za sudjelovanje u desantnom prepadu predviđeni su 1. bataljon rejdera i 1. padobranski bataljon pod općim zapovjedništvom potpukovnika Edsona. Za njihov prijevoz nije bilo dovoljno plovnih jedinica, stoga je desant planiran u dva vala - u prvom će se iskrcati rejderi, a u drugom padobranci. Za prijevoz trupa do zone desanta određeni su razarači preuređeni u brze transportne brodove USS Manley i USS McKean te preuređene kočarice YP 298 i YP 346.
 
USS McKean:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bataljon rejdera iskrcao se u zoru 8. rujna nedaleko rta Taivu, nekoliko milja istočno od Tasimboka, kako bi iznenadio Japance napadom iz neočekivanog smjera. Malobrajni japanski vojnici na obali pomislili su da je riječ o velikom desantu i pobjegli su u džunglu. Na otpor su rejderi naišli tek u Tasimboku, gdje se nalazilo oko 300 japanskih vojnika koji su čuvali veliko skladište hrane, municije i drugog materijala. Edson je pomislio da se susreo s glavnim japanskim snagama i putem radija je od zapovjedništva divizije zatražio pojačanje. Četrdeset i pet minuta kasnije ponovio je zahtjev za iskrcavanjem novih snaga zapadno od Tasimboka i zatražio je potporu iz zraka. Iz štaba divizije dobio je zapovjed da prekine akciju i povuče se, ali je ignorirao naredbu i nastavio s napadom. Otpor Japanaca uskoro je prestao, preživjeli japanski vojnici su se povukli u džunglu i rejderi su oko podneva ušli u Tasimboko.
U selu su zatekli bogat plijen - velike zalihe hrane i municije, medicinski materijal, četiri topa kalibra 75 mm i jedan top kalibra 37 mm te jaku kratkovalnu radio stanicu. Od hrane su uzeli koliko su mogli ponijeti, a većinu uništili - konzerve su izbušili bajonetima, vreće s rižom razderali i po njima urinirali. Na kraju su čitavo skladište digli u zrak eksplozivom. Zaplijenjene topove su privezali za desantne čamce i povukli ih u vodu. U sumrak su se ukrcali na brodove i vratili se na mostobran.
 
Japanski top Type 90 kalibra 75 mm:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Desantni prepad na Tasimboko, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rejderi su nabrojali 27 leševa japanskih vojnika, a procjenjuje se da ih je pobijeno oko 50. Gubici Amerikanaca su bili 2 poginula i 6 ranjenih.
Prepad na Tasimboko bio je minorna taktička pobjeda Amerikanaca u odnosu na cjelokupna zbivanja na Guadalcanalu, ali je imao značajne posljedice po japansku stranu. Nanesen je veliki udarac njihovoj opskrbi, vatrenoj potpori i komunikaciji, a što je također važno Amerikanci su zaplijenili dokumente iz kojih je bilo vidljivo da se na otoku nalazi nova velika japanska jedinica i da neposredno predstoji novi kopneni napad na mostobran. Podaci su bili dragocjeni za pripremu bitke za Edsonov greben koja će uslijediti noću 12. na 13. rujna.

Hvala za bilten, ali na koju godinu se odnose ovi podaci?

Odmah na početak rata, 1914 godinu.

Sudar u zraku iznad New South Walesa u Australiji, 29. rujna/septembra 1940.
 
Dva bombardera Avro Anson australskog RAAF-a ''priljepila'' su se jedan za drugoga i sretno sletjela, a samo jedan avijatičar je ozlijeđen
 
Avro Anson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Povijest zrakoplovstva puna je neobičnih događaja, naročito iz ratnih vremena. Sudari letjelica u zraku obično završavaju katastrofom i gubitkom ljudskih života, no bilo je i iznimaka. Jedan takav slučaj zbio se 29. rujna 1940. godine iznad Brocklesbyja, New South Wales u Australiji.
U zračnoj bazi RAAF Station Forest Hill kod Wagga Wagga, New South Wales, bio je smješten jedan od centara za obuku avijatičara (No. 2 Service Flying Training School - SFTS) kao dio doprinosa Australije u početnom razdoblju Drugog svjetskog rata. Tog dana sa aerodroma su poletjela dva bombardera Avro Anson radi obuke u terestičkoj navigaciji. U bombarderu s brojem N4876 letjeli su pilot Leonard Fuller i navigator Ian Sinclair, a u bombarderu L9162 pilot Jack Hewson i navigator Hugh Fraser. U jednom trenutku, dok su letjeli iznad naselja Brocklesby na visini od 300 metara, avioni su skrenuli. Fuller je izgubio iz vida Hewsonov avion koji se nalazio ispod njega i letjelice su se sudarile. Fuller je to opisao kao ''tresak i prasak dok su urlajući propeleri udarali jedan o drugi i zagrizli u poklopce motora''. Avioni su se ''zalijepili'' jedan za drugoga i motori Fullerovog Ansona su se zaustavili, ali su na Hewsonovom avionu i dalje radili. ''Zalijepljeni'' bombarderi su počeli polako kružiti, kako je opisao Fuller, ''zbijajući se poput cigle''. Primijetio je da može upravljati ovom čudnom kombinacijom uz pomoć elerona i flapsova. Oba navigatora su iskočila iz aviona, a za njima i pilot donjeg bombardera Hewson koga je ozlijedio propeler zabijen u trup. Fuller je letio još 5 kilometara i onda je prisilno spustio avione na jednu oranicu.
 
''Zalijepljeni'' Ansoni nakon prisilnog slijetanja:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Oba bombardera su popravljena. Fullerov avion se vratio u aktivnu službu dok je Hewsonov poslužio za zemaljsku obuku. Fuller je nakon uspješnog slijetanja unaprijeđen u čin narednika, ali i kažnjen s četrnaest dana kućnog pritvora zbog neovlaštenog davanja izjava novinarima. Ratnu službu nastavio je na Bliskom Istoku i u Europi, a za akciju iznad Palerma u ožujku/martu 1942. dobio je odlikovanje Distinguished Flying Medal. Ironično, čovjek koji je izveo podvig spuštanjem dva ''zalijepljena'' aviona poginuo je 18. ožujka 1944. u prometnoj nesreći na cesti, kada je na njegov bicikl naletio autobus.
 
Narednik Leonard Fuller i australski Visoki komesar Stanley Bruce u Londonu 1941. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Spomenik događaju u Brocklesbyju, Australija:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Samo postavljanje imena i slike uz određeni dan ne znače puno. Ipak, Sloba je postavio upravo to i naveo me da pročitam životopis Ranka Šipke. 
Kako bi članak bio potpun, neka ovaj moj copy-paste iz wikipedije bude prihvaćen zajedno sa slobinom objavom. 

Ranko Šipka je rođen je 1. oktobra 1917. u selu Veliko Očijevo, kod Drvara. Potiče iz seljačke porodice sa devetoro dece. Kada mu je umro otac, bilo mu je tek šest godina, pa ga je prihvatio najstariji brat Nikola, trgovački pomoćnik u Banjoj Luci. Osnovnu školu i Trgovačku akademiju je završio u Banjaluci, a potom je studirao na Viskoj ekonomsko-komercijalnoj školi u Zagreb Već kao učenik Trgovačke akademije postao je aktivista revolucionarne omladine, da bi 1937. postao Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Aktivno se uključio u rad Kluba akademaca Banja Luke i Kulturno-umetničkog društva „Vasa Pelagić“. Tokom studiranja, bio je aktivan i u studentskom revolucionarnom pokretu i održavao vezu sa pokretom u Banjaluci. Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) je postao 1939. godine.

Nakon Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine, vratio se u Banjaluku i bio jedan od glavnih organizatora prikupljanja i sklanjanja oružja, a potom i rukovoditelj prvih diverzantskih akcija u okupiranoj Banjoj Luci. Na početku ustanka na Kozari, jula 1941, Ranko Šipka je bio među organizatorima, zajedno sa Mladenom Stojanovićem i Josipom Mažarom Šošom.
Osobito se istakao jednoj od prvih akcija, kada je sa svojom četom spriječio upad xxx u kostajnička sela. Krajem oktobra 1941. poveo je grupu svojih boraca preko nabujale Vrbaške i iznenadio neprijatelja, za ručkom. Za vreme Bitke na Mrakovici, 5. decembra 1941. godine, u najodlučnijoj fazi, poveo je na juriš rezervu Kozarskog partizanskog odreda, koja je savladala i posljednji neprijateljski otpor. Za ovaj podvig ga je pohvalio i Mladen Stojanović, vođa ustanka na Kozari.
Kada je koncem marta 1942, od Drugog krajiškog partizanskog odreda formiran Udarni partizanski bataljon, Šipka je u Bataljonu najprije bio komandir čete, a onda zamjenik komandanta, a na kraju i komandant. Zadatak ovog bataljona je bio razbijanje xxx pokreta u srednjoj Bosni.
Nakon više uspješnih borbi, Bataljon se, maja 1942, vratio na Kozaru, gdje je učestvovao u borbama tokom neprijateljske ofanzive na Kozaru. Tokom juna i jula 1942. Šipka je tada bio među onim borcima, koji su u noći 4./5. jula, poslije okršaja prsa u prsa, na liniji Patrija-Planinica-Jutrogušina, probili neprijatljski obruč.
Kada je 2. avgusta 1942. godine u selu Bošnjacima kod Sanskog Mosta, formirana Druga krajiška udarna brigada, Udarni bataljon Ranka Šipke je poslao njen Prvi bataljon. Septembra 1942, na Manjači, učestvovao je u razbijanju njemačko-domobranske grupe, koja od oko 4.000 vojnika. Prilikom Borbe za Jajce 1942, njegov bataljon je savladao posljednji otpor neprijatelja, zbog čega je Operativni štab NOP odreda Bosanske Krajine, 28. septembra 1942. godine, pohvalio Prvi bataljon Druge krajiške brigade, a osobno i njegovog komandanta Ranka Šipku.
Ponovo se istakao i tokom borbi za Bihać, novembra 1942, kada je sa svojim bataljonom, pokušao da neprimijećen uđe u grad. U tom pokušaju njegov bataljon je napao na most preko Une, što je u uveliko doprinijelo pobjedu u toj bitki. Za ovaj podvig, bio je pohvaljen od strane Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita, "Biltenu Vrhovnog štaba", broj 20-22:

Citat :

Za hrabro držanje i primjerno ispunjavanje svojih zadataka pohvaljujem sljedeće drugove - Ranka Šipku, studenta komercijale, komandanta bataljona II krajiške brigade, koji je sa svojim borcima upao u Bihać bez borbe. Drug Šipka je neizmjerno hrabar i popularan među vojnicima.

Tokom žestokih borbi na Grmeču, januara 1943. godine postavljen je za komandanta Pete krajiške kozarske udarne brigade. Pod njegovom komandom, u drugoj polovini 1943. Godine, Brigada je učestvovala u mogim borbama u srednjoj Bosni i u Prvoj i Drugoj banjalučkoj operaciji. U proljeće 1944. postavljen je za zamjenika komandanta Jedanaeste krajiške divizije, a zatim i zamjenika komandanta Četvrte krajiške divizije.
Ranko Šipka je poginuo je 7. novembra 1944. godine, u automobilskoj nezgodi, na putu između Travnika i Zenice. Tada je imao je čin potpukovnika NOVJ. Sahranjen je u spomen-kompleksu na Šehitlucima, kod Banjaluke.
Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a, 25. septembra 1944, još za života, odlikovan je Ordenom partizanske zvijezde prvog reda, a odlukom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 26. jula 1949. godine, posthumno je proglašen za narodnog heroja