Bio sam na Vodnom 84/85 godine, Relejac, prekomanda iz "Maršalke". Bilo je lijepo gore, malo zajebano za otići u grad ako nisi "uhvatio" prijevoz. Pješice sam išao dosta puta. Ostala mi je u sjećanju soba s uređajima, duboko pod zemljom, spustiš se stepenicama, onda tridesetak metara dugačak hodnik blagog pada, metalna vrata, lijevo je bila prostorija s uređajima veze, RRU 800, HVT 14, ne baš puno Siemens ovih FM200, puno uređaja nosećih kanala... U sklopu te prostorije bila je u desnom ćošku mala radionica/skladište rezervnih dijelova. Desno se uz stepenice išlo do malog wc-a, kupaonice, i kompletnih stambenih prostorija, komplet namještenih, sve novo, nikada korišteno. Dolje je bila i prostorija s agregatima za struju, rezervoarima vode... Ako se dobro sjećam, bila su i tri ili četiri sigurnosna izlaza. Svi podovi bili su obojani zelenom bojom. Kad si naučio , mogao si zvati bilo koji broj u cijeloj ex YU, slušati tuđe razgovore. U to vrijeme zapovjednik centra veze bio je pp Belićev Risto. Zapamtio sam ga jer je jednom nenajavljeno naletio u kontrolu, spustio se dolje u sobu s uređajima ,a ja zavaljen u stolici čitam nešto. U onim zelenim smb bocama i T-shirt majici. Jer bilo je dolje toplo, čak i vruće. Tada sam zaradio 7 dana nagradnog ,jer me ispitao HVT 14 i bio je jako zadovoljan. Zanimalo me to sve a kad nisam imao što pametnije za raditi čitao sam tehnička uputstva. Tada su dežurali s nama vojskom, zastavnik Dokić Slobodan koji je bio dobar čovjek i jedan crni Brko, isto zastavnik, loš čovjek.