Kranj - minobacačka baterija 120 mm - 1981.

Miroljub Simić, iz Srbije, Paraćina, želeo bih da znam gde su moji drugovi iz vojske Darko Bregović i Bilandžić Ernes i poručnik Đorđević Đorđe.

Arkham (citat):

Miroljub Simić, iz Srbije, Paraćina, želeo bih da znam gde su moji drugovi iz vojske Darko Bregović i Bilandžić Ernes i poručnik Đorđević Đorđe.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Arkham.
Dobro došao na stranice Foruma Bivših Pripadnika Nekadašnje JNA.
Mada je godina 1981 jako daleko vjerojatno ćeš nekoga pronaći ili će ti se netko javiti.
A što se tiče ovih imena i prezimena takvih može biti po svim republikama i pokrajinama, možeš li se bar sjetiti otkuda su oni porijeklom.

Ernes je iz Siska, a pukovnik je iz Vranja, a za Darka ne mogu da se setim.

Arkham (citat):

Ernes je iz Siska, a pukovnik je iz Vranja, a za Darka ne mogu da se setim.

Kolega, ako imaš fotografije tvojih drugova iz JNA stavi na forum.Možda pomognu.Ima nas sa svih krajeva pa možda neko nekoga prepozna.

Arkham (citat):

Miroljub Simić, iz Srbije, Paraćina, želeo bih da znam gde su moji drugovi iz vojske Darko Bregović i Bilandžić Ernes i poručnik Đorđević Đorđe.

I ja sam bio kod poručnika Đorđa Đorđevića, da Bilandžić je iz Siska, desetar Darko Bregović iz Ivanca - Varždin, desetar Adžić iz Slavonske Požege, Jugoslav Tomašević iz Užičke Požege, Ismet Poljami iz Gornjeg Milanovca, čato Vujić isto iz G. Milanovca.

Ja sam bio u minobacačkoj tri mjeseca od decembra 1985. kod Đoleta. Onda sam prešao u intendante kod Kapet. Cara. Možda ste čuli da se je u proljeće 1986 dogodila velika nesreća u kasarni, jer je jedan vojnik (zvan Avdić, iz Bosne) na poligonu ispred kasarne (na onom polju) izgubio život. On je tijekom jedne vježbe zafrkavajući se sa drugovima bio kršio osnovno pravilo, gledavši u cijev, naravno mislivši da nije punjena. Biva mu glava otkinuta od jedne mine. Đordević je izgubio čin i nestao iz kasarne. Nešto se govorilo da je trebao pred vojni sud.

Pozdav YugoShvabo i dobrodošao na forum.
Nisi počeo sa baš lijepim sječanjima,ali bilo je valjda i nešto lijepoga za vrijeme službovanja.Piši i dalje, i još jednom ,dobrodošao 

Fala, lacoš, na dobrodošlici. Ima dosta toga još. Jbg, bili smo mladi, i dosta se toga „urezalo" u pamčenje ... Buđem se javio.

YugoShvabo (citat):

Fala, lacoš, ma dobrodošlici. Ima dosta toga još. Jbg, bili smo mladi, i dosta se toga „urezalo" u pamčenje ... Buđem se javio.

Samo ti piši,podijeli sječanja sa nama.Slobodno se uključiš i na drugim temama na forumu.
Za dobrodošlicu jedan + za poticaj 

Pozdrav YugoShvabo, spominješ taj nesretni slučaj ali mi nije jasno na poligonu kod kasarne zvano Zlatno polje nije se nikada izvodila vježba s bojevim minama, jedino se koristila školska mina koja nije bila toliko opasna po život i rijetko se koristila. Sa pravim  bojevim minama mi smo išli na vježbu na poligon kod Postojine i na poligon kod Slunja (Hrvatska). Đorđe Đorđević ne znam kako je prošao ali mi je u jednom razgovoru rekao da želi napustiti JNA, ali  je imao nekakav ugovor koji je morao odraditi.

Vjerojatno akademiju ...

@Narednik. Taj incident se je dogodio nakon što sam ja bio prešao u intendante, a sječam se toga dana kao danas, jer smo se mi pred našom četom bili zafrkavali, a vidjeli smo izdaleka kako minobacači dođu uz put prema njihovoj zgradi, i izrazi lica, pognute glave, sve to, nam je dalo do znanja da se je nešto strašno dogodilo. Da, to mjesto je bilo to Zlatno Polje, naravno ne uz rub ceste, nego pozadi. Meni su drugovi iz minobacačke ispričali šta se je bilo dogodilo, i naravno da smo mi, ali i cjela kasarna bila u šoku. Nisam onda pitao za sitne detalje, naravno. Mislim da i školska mina može biti vrlo opasna, ako se ne poštivaju osnovna pravila, kako je očito bio slučaj ovdje. Za vrjeme moje samo tromjesečne obuke mi nikad nismo ni vježbali sa minama, nego smo samo nosili to oružje na Zl. Polje, i tamo rasklapali i opet sklopili i vježbali te rutine i stavove.

Bilo je ljeto 1986. Intendanti nisu baš bili poznati po nekoj velikoj disciplini. A ne može se ni reći da ih je to puno brinulo. Mi smo bili radnici, šljakeri, dok su drugi bili „pravi" vojnici. A pošto intendanti „drže" i kuhinju i pekaru i skladišta, pog. uniforme i cipela - da ne govorimo o brici, vojnom frizeru - pod sobom, tu su svi vojnici nastojali da budu jaaako dobri s nama. Jbg, druže, takav je život. Dakle, u ljetu je i za vojna lica vrjeme godišnjih odmora, tako da je kasarna u sedmom mjesecu bila poluprazna i da smo mi u četi ostali sa jednom zastavnikom kao glavnim starješinom. On se je pojavio tu negdje poslije osam, nakratko, da bi produžio gore prema kantini, marenda, zna se. Brzo smo mi skontali sve promjene uoči ljetne sezone. Tako da je intendantska četa u stvari bio Holiday Inn: Spavalo se do dugo nakon sedam, dok su izviđači već u 6 i pol ur po običaju radili fiskulturu. Kad smo se digli, neko je stavio kasete finog YU-rocka da bi atmosfera bila još ugodnija. Čim se izdaleka pojavi zastavnik (kako mu beše ime? Bosanac, debeljuckast, ali inače dobar, volio se šaliti), neko od naših koji je ovako ležerno „stražario" pred zgradom, diže uzbunu, tako da su se svi bili digli kad je oficir došao u četu. To je bilo super, a moja generacija je već brojila enih 150 dana do kraja, pa i nismo imali neke prevelike ambicije da se pokažemo kao vrijedni pripadnici JNA. Sistem je bio savršen, sve do jednog dana. Rano u jutro, prije sedam sati, naravno cjela četa je njekala glavni znak za dizanje (ljeti u 6, čini mi se) i ronda i hrče duboko u snu. Jedino pekari i kuhinjsko osoblje su bili na radnim mjestima, njih možda desetoro. Kad u četi najednom, buka galama, glasovi, deranje, koraci u hodniku. Kad smo skopčali da je to neki starješina, već je bilo prekasno. Potpukovnik (!!!), hm onaj visoki Makedonac (Stojkovski ili nekako tako) je stajao u vratima soba i urlajući svima naredio postrojavanje pred četom. I to je bila onda slika za film, tip „Karaula". Kako nas dvadesetoro (neki su bili lukavi, pa su pobegli kroz prozor u tu šumicu iza čete) stojimo tamo, a nekima se šišalo za pravilnost i red uniforme jer je „sića" bila na njihovoj strani, hehe. A potpukovnik drži govor i stvarno oštro napada vojnike, zašto to, kako to. Neki su se morali suzdržati da ne puknu od smjeha, a bilo je tu i pomalo provokantnih odgovora. „Ja sam pekar, ja sam se digao u tri da ispečem kruh". Dobro kad je to svako od nas rekao, stari oficir je pronjuškao fintu i bio još bjesniji. Nakon tog incidenta naš „Holiday Inn" je zatvoren i imali smo oštriju disciplinu, čak smo neko vrjeme radili fiskulturu- eeej, mi intendanti raditi fiskulturu pfff. Neki, na žalost, su morali istog dana na šišanje, jer red je red. Ali se je nakon par tjedna opet vraćao neki mediteranski balkanski stil u našu četu. Samo nam je dugo bila zagonetka, kako se je najednom drugi oficir kasarne pojavio u našoj četi, a nismo ga vidjeli iz bliza cjeli vojni rok - da li nas je neko od onih cinkao kojima nije tako lijepo bilo kao nama ...

[You must be registered and logged in to see this image.]

YugoShvabo dobro si opisao svoja sjećanja, evo ja sam maznuo sa Googla kartu i stavio neka mjesta u kasarni koja se ja sjećam i koja su u moje vrijeme bila možda sam se negdje shebao ili se promjenilo. Je, intedanti su bili zakon, u moje vrijeme znači četiri godine prije tebe iz Đorđevićeve baterije su ljudi išli u kuhinju raditi kao ispomoć, znači nisu bili s intedantima kod Cara ali su radili u kuhinji. Uvijek je bilo drže kuvara i nema brige u vojsci ali i onih koji su brinuli za odjeću i obuću. Znači ti si bio u MAD-u (mešovitom artiljerijskom divizijonu) kod Đorđrvića a zapovjednik divizijona u moje vrijeme je bio ako se ne varam kapetan Simić. Šteta što se ne javlja ovaj Simić moja klasa koji je otvorio ovaj topic. Ja sam kod Đorđevića došao kao julska klasa 81' i završio obuku (nisam imao sreće kao ti da odem nekamo, intedante, knjižnica, komanda stana) nego sam prošao još jednu obuku s januarcima jer me opština i vojni odsek poslao za desetara, hebiga nisam se grebao kao dobar vojnik ali to je bilo cejena "dila", s obzirom otklud sam kada su me pitali u vojnom odsjeku gde bi hteo ići na odsluženje vojnog roka, moj je odgovor na "zapad" jer ne mogu me poslati daleko a njihov uvjet je bio da se vratim kao desetar. 'Bemu prošlo je dugo godina bar da se još neko uključi u ovu priču i tko je bio u Kranju. Prošao sam dosta toga kopao sam kanale na Črnom grobu (streljana), gurao kamenje na Krvavecu za skijaške staze, na Drulovki (vojno skladište) pravio stupove i kućice za pse, radovi na kompleksu Brdo pri Kranju i tamošnje straže.

YugoShvabo (citat):

Ja sam bio u minobacačkoj tri mjeseca od decembra 1985. kod Đoleta. Onda sam prešao u intendante kod Kapet. Cara. Možda ste čuli da se je u proljeće 1986 dogodila velika nesreća u kasarni, jer je jedan vojnik (zvan Avdić, iz Bosne) na poligonu ispred kasarne (na onom polju) izgubio život. On je tijekom jedne vježbe zafrkavajući se sa drugovima bio kršio osnovno pravilo, gledavši u cijev, naravno mislivši da nije punjena. Biva mu glava otkinuta od jedne mine. Đordević je izgubio čin i nestao iz kasarne. Nešto se govorilo da je trebao pred vojni sud.

Potresna priča...