FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA

Sva(t)ko ima pravo na sjećanja - Свако има право на сећања - Vsak ima pravico na spomine - Секој има право на сеќавање - Gjith kush ka të drejt për kujtime - Mindenkinek joga van az emlekeihez
 
HomeEventsRegistracijaLogin

Share | 
 

 KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan

Go down 
Idi na stranicu : Previous  1 ... 13 ... 22, 23, 24
AutorPoruka
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   08.06.18 4:13

Operacija Juno i uništenje nosača aviona HMS Glorious 8. lipnja/juna 1940.

Ratne operacije na bojištu u Francuskoj već su bile pri kraju dok su se na sjeveru Europe, u Norveškoj, još vodile borbe za luku Narvik. Trupe njemačke 3. brdske divizije (3 Gebirgs-Division) generala Dietla bile su istjerane iz grada od britansko-francuskih jedinica i primorane na povlačenje u brda prema švedskoj granici. Tada se zbila još jedna od pomalo zaboravljenih epizoda pomorskog rata na Atlantiku.
Da bi pomogla teško pritisnutim kopnenim trupama u Narviku njemačka Kriegsmarine je pokrenula pomorsku operaciju pod imenom Juno, s namjerom da bombardira savezničko uporište Harstad kod Narvika. U eskadri su bili bojni brodovi Gneisenau i Scharnhorst, teška krstarica Admiral Hipper i razarači Karl Galster, Hans Lody, Erich Steinbrinck i Hermann Schoemann. Eskadru je vodio osobno zapovjednik operativne flote (flottenchef) admiral Wilhelm Marschall na Gneisenau.

Admiral Wilhelm Marschall:



Bojni brod Gneisenau:



Nakon uzimanja goriva kod otoka Jan Mayen operacija je otkazana jer su se Britanci i Francuzi već povlačili iz Norveške, stoga je admiral Marschall odlučio potražiti i potopiti savezničke transportne brodove. Jedan za drugim otkriveni su i potopljeni transportni brod Orama, tanker Oil Pioneer i pomoćni minolovac Juniper, nakon čega je Marchall poslao krstaricu Admiral Hipper i razarače u Trondheim.
Noću 7. na 8. lipnja 1940. iz Norveške je isplovio britanski konvoj s evakuiranim trupama. Među brodovima je bio i nosač aviona HMS Glorious, koji je preuzeo 10 lovačkih aviona RAF-a Gloster Gladiator i 10 Hawker Hurricane kako ne bi pali u ruke Nijemcima. Na nosaču se još nalazilo 9 lovaca Sea Gladiator i 5 torpednih aviona Swordfish mornaričkog zrakoplovstva. Zapovjednik Gloriousa bio je kapetan bojnog broda (captain) Guy D'Oyly-Hughes, inače specijalist za podmornice i s vrlo malo iskustva na nosaču aviona.
Kapetan D'Oyly-Hughes je zatražio i dobio dopuštenje da plovi samostalno punom brzinom, neovisno o konvoju, jer mu se žurilo u Scapa Flow. Navodno je razlog žurbi bilo stavljanje pred vojni sud zrakoplovnog potpukovnika (commander) Heatha jer je odbio izvršiti zapovijed za zračni napad na neki kopneni cilj. U pratnju nosača stavljeni su razarači HMS Acasta i HMS Ardent.

Nosač aviona HMS Glorious:



Razarač HMS Acasta:



Kapetan D'Oyly-Hughes počinio je nekoliko fatalnih propusta - nije uputio ni jedan avion u zračnu patrolu, ni jedan avion nije bio spreman na palubi već su svi bili uskladišteni u hangare, pa čak nije organizirao ni vizualno promatranje iz najvišeg položaja na jarbolu. Time je izgubljena svaka mogućnost da potencijalna opasnost bude otkrivena na vrijeme. A opasnost se približavala i to golema - bojni brodovi Gneisenau i Scharnhorst.
Na udaljenosti 170 nm zapadno od Harstada Nijemci su primijetili lagani plijen i Scharnhorst je otvorio paljbu u 16:32 h. Druga salva sa Scharnhorsta, ispaljena u 16:38 h sa udaljenosti od 24.000 m, pogodila je Glorious i onemogućila bilo kakvo polijetanje aviona. Odmah nakon toga je Gneisenau pogodio zapovjedni most. Ono što se dalje zbivalo nije bila pomorska bitka nego vježba u artiljerijskom gađanju na pokretne ciljeve.
Ipak ta vježba nije prošla bez otpora Britanaca. Razarači Acasta i Ardent položili su dimnu zavjesu, a onda su se uputili u napad na njemačke bojne brodove - vrlo smion čin jer njihovi topovi kalibra 120 mm nisu mogli ni doseći Nijemce. Razarači su se uspjeli dovoljno približiti da lansiraju torpeda, od kojih je jedan sa Acaste u 17:39 h pogodio Scharnhorst i prouzročio prodor 2.500 tona vode. Ali je rezultat ovog sukoba, bolje rečeno egzekucije, bio unaprijed odlučen. Ardent je potonuo u 17:25 h, Glorious u 18:10 h i Acasta u 18:20 h.
U moru je ostalo oko 900 članova posada, koje su Nijemci prepustili sudbini. Na kraju su Norvežani spasili 45 preživjelih, od kojih po jednog sa Acaste i jednog sa Ardenta. Poginulo je ukupno 1.519 mornara, oficira i avijatičara.

Potonuće nosača Glorious:



U kratkotrajnoj njemačkoj pomorskoj operaciji Britanci su izgubili nosač aviona Glorious, 2 razarača, transportni brod za trupe, tanker i pomoćni minolovac. Poginulo je ukupno 1.612 članova posada, a s nosačem su otišla na dno i 34 aviona. Nijemci su pak imali 48 poginulih od torpednog pogotka na bojnom brodu Scharnhorst. Istraga britanskog Admiraliteta utvrdila je da je glavni krivac za katastrofu Gloriousa, Acaste i Ardenta kapetan D'Oyly-Hughes, jer je počinio niz nedopustivih propusta. 
Unatoč postignutom uspjehu ni admiral Marschall se nije dobro proveo. Smijenjen je s položaja jer je prekršio izričitu zabranu da se upušta u borbu s britanskom flotom.  Novi flottenchef je postao admiral Günther Lütjens, dok je Marschall dočekao kraj rata kao zapovjednik Marineoberkommando West.
Dokumenti o gubitku Gloriousa proglašeni su vrhunskom tajnom i klasificirani na rok od 100 godina, ali su nedavno proglašeni otvorenim za povijesna istraživanja.
Na vrh Go down
Sloba1
Podporučnik
Podporučnik
avatar

Medalja za Vojne Zasluge Medalja za VZ
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 1756
REPUTACIJA : 41
Član od : 2014-12-21
Dob : 54
M(j)esto Petrovaradin

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   09.06.18 20:04

1600 људи изгубило живот... Ко зна како је прошао касније тај британски заповедник, а још занимљивије да је и победник кажњен од својих?
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   10.06.18 12:39

Kapetan D'Oyly-Hughes nije imao nikakvih problema s istragom Admiraliteta i nije snosio nikakve posljedice, iz jednostavnog razloga - bio je mrtav (potonuo je zajedno s brodom). Jedino mu ime nije zabilježeno najslavnije u povijesti britanske mornarice, ali je njemu ionako već bilo svejedno.
Admiral Marschall je imao striktnu zapovjed iz vrha Kriegsmarine da se ne upušta u borbu i ne riskira dva najveća i najdragocjenija broda njemačke flote, a kada se zapovjed prekrši snose se posljedice. Tim prije jer je bojni brod Scharnhorst zbog oštećenja bio izbačen iz flote na određeno vremensko razdoblje.
I admiral Lütjens na Bismarcku imao je naredbu da izbjegava borbu s protivničkim ratnim brodovima jer mu je prvi zadatak bio uništavanje britanskih konvoja. Zbog toga nije izdao zapovjed da se odgovori na paljbu u Danskom prolazu. Otvaranje paljbe naredio je na svoju ruku Bismarckov zapovjednik kapetan Lindemann.
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   13.06.18 7:15

Jedna od najpoznatijih borbenih akcija Tigera - Villers Bocage 13. lipnja/juna 1944.

U iskrcavanju u Normandiji jedan od glavnih ciljeva koje je su Saveznici planirali zauzeti do večeri dana D 6. lipnja bio je Caen, stari normanski grad i prijestolnica pokrajine Calvados, te obližnji aerodrom Carpiquet. Iza Caena se prostiru ravnice sve do rijeke Seine - područje idealno za oklopne jedinice. Umjesto 6. lipnja Britanci će ući u gomilu ruševina koje su nekada bile grad Caen tek 8. srpnja - 32 dana nakon planiranog datuma. Razlog je bio u tome što je cilj bio planiran nerealno. Prilaze Caenu je odmah po savezničkom iskrcavanju blokirala njemačka 21. oklopna divizija, a ubrzo su se obrani šire zone oko grada pridružile oklopna divizija Panzer-Lehr i 12. SS oklopna divizija Hitlerjugend. Nijemci su bili posebno osjetljivi na zonu Caena zbog opasnosti od prodora savezničkih jedinica preko ravnog zemljišta do Seine. Smatrali su da je to smjer glavnog savezničkog udara i stoga su ovdje koncentrirali glavninu oklopnih jedinica.
Sve do savezničkog proboja iz mostobrana tj. do prvih dana kolovoza u širem području Caena su vođene najžešće bitke oklopnih snaga u vrijeme borbi za normandijski mostobran. U području Caena Britanci su izveli čak 8 operacija pod kodnim nazivima Perch, Martlet, Epsom, Windsor, Charnwood, Jupiter, Atlantic i Goodwood - sve s ograničenim uspjehom ili bez uspjeha, uz velike gubitke. Tokom operacije Perch zbila se i jedna od čuvenih epizoda tenkovskih borbi Drugog svjetskog rata - bitka za Villers Bocage.
Nakon što je američka 1. divizija odbacila dijelove njemačke 352. divizije u njemačkoj fronti stvorena je pukotina kod Caumonta. To su odmah iskoristili Britanci čija je 7. oklopna divizija ujutro 13. lipnja zauzela selo Villers Bocage. Britanci su se nadali da će obilaznim manevrom primorati diviziju Panzer-Lehr na povlačenje, međutim su se prevarili.

Otvor kod Caumonta i britanski prodor u Villers Bocage:



Čelo britanske kolone izašlo je iz sela i kretalo se glavnom cestom prema istoku. Na brežuljku iznad ceste nalazilo se nekoliko maskiranih tenkova PzKw VI Tiger iz sastava 101. SS bataljona teških tenkova (Schwere SS-Panzer-Abteilung 101) kojima je zapovijedao obersturmfürer Michael Wittmann, jedan od najvećih njemačkih tenkovskih asova. Wittmann je donio odluku u trenutku i izveo jednu od najpoznatijih borbenih akcija tenkova Tiger u ratu.

Obersturmfürer Michael Wittmann:



Nije bilo vremena za prikupljanje ostalih Tigera i Wittmann je svojim tenkom krenuo lokalnim putem koji je išao usporedno s glavnom cestom. Tada je otvorio paljbu i uništavao jedno britansko oklopno vozilo za drugim. Nakon što je izbio na glavnu cestu Wittmann se uputio u Viller Bocage uništavajući usput britanske tenkove, oklopne transportere i motorna vozila. U selu je napokon zaustavljen i njegov Tiger onesposobljen, pa se uputio pješice u štab divizije Panzer-Lehr kako bi zatražio pojačanje. U međuvremenu su ostali tenkovi Tiger ušli u selo i nastavili uništavati britanska vozila, te su ponovo zauzeli Villers Bocage.
U bici je ukupno uništeno 23 do 27 britanskih tenkova, uz gubitak 8-15 njemačkih. Od toga je Schwere SS-Panzer-Abteilung 101 uništio 13-14 tenkova, 2 PT topa i 13-15 oklopnih transportera, od čega se većina pripisuje Wittmannovom Tigeru. Najteže gubitke pretrpjele su britanska 22. oklopna brigada i brigada 4th County of London Yeomanry.

Uništena britanska kolona kod Villers Bocagea:



Villers Bocage je konačno oslobođen tek 4. kolovoza 1944.
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   19.06.18 7:06

Bitka u Filipinskom moru 1944. - Great Marianas Turkey Shoot 19. i 20. lipnja 1944.

Japanska pomorska doktrina počivala je još od Rusko-japanskog rata na ideji odlučujuće bitke (Kantai Kessen), gdje bi se u jednom sudaru glavnih flotnih snaga riješio ishod rata. Tu ideju forsirao je i admiral Yamamoto, a nakon njegove smrti u travnju 1943. i njegov nasljednik admiral Mineichi Koga. On je predviđao odlučujuću bitku u proljeće 1944. godine, ali je nije dočekao jer je 31. ožujka iste godine poginuo u zrakoplovnoj nesreći.
Novi zapovjednik Kombinirane flote (Rengo Kantai) admiral Soemu Toyoda smatrao je da se Amerikancima može zadati tako snažan udarac da se njihovo javno mnijenje zasiti rata, a time i stvore uvjeti za pregovore u kojima bi Japan zadržao osvojena područja u Aziji i na Pacifiku.

Admiral Soemu Toyoda:



Problem je bio u tome što su japanske snage - naročito u nosačima aviona i mornaričkom zrakoplovstvu - bile značajno oslabljene gubicima u Koraljnom moru, kod Midwaya i kod Guadalcanala. Stoga ratna mornarica Japana nije intervenirala pri američkom osvajanju Gilbertovih i Marshallovih otoka.

Obostrani planovi i snage

Prilika za odlučujuću bitku ukazala se u lipnju 1944. prilikom američkog napada na Marijanske otoke. Japanci su bili svjesni da su slabiji u općem odnosu pomorskih snaga, ali su se uzdali u pomoć zrakoplovstva sa kopnenih aerodroma.
U međuvremenu je došla do izražaja golema industrijska i tehnološka moć USA. U Pacifičku flotu su stigli novi nosači aviona klasa Essex i Independence, bojni brodovi klasa Iowa i South Dakota, te veliki broj krstarica, razarača i drugih ratnih i pomoćnih brodova. Naročito impresivni bili su nosači klase Essex istisnine 30.000 tona, brzine 33 čvora i kapaciteta 90-100 aviona. Također su u mornaričko zrakoplovstvo uvedeni novi lovci Grumman F-6F Hellcat i bombarderi za obrušavanje Curtiss SB2C Helldiver.

Nosač aviona USS Essex:



Grumman F-6F Hellcat:



Curtiss SB2C Helldiver:



Nakon razbijanja japanske vanjske obrambene linije zauzimanjem Gilbertovih i Marshallovih otoka Japanci su očekivali idući američki napad na Karoline i na otočje Palau. Stoga su na Marijanima držali samo pedesetak aviona. Početak intenzivnog bombardiranja otoka Saipan sa mora i iz zraka 12. lipnja dao je naslutiti da su idući cilj Marijanski otoci, a američko iskrcavanje na Saipan 15. lipnja potvrdilo je tu sumnju. Admiral Toyoda zaključio je kako je nastupio čas za Kantai Kessen, odlučujuću bitku s Pacifičkom flotom.
Operaciju zauzimanja Marijanskog otočja izvela je američka 5. flota pod zapovjedništvom admirala Raymonda Spruancea.

Admiral Raymond Spruance:



Udarnu snagu 5. flote činila je 58. operativna eskadra (Task Force 58) pod zapovjedništvom viceadmirala Marca Mitschera. Njezina snaga je bila golema - teški nosači aviona USS Hornet, USS Yorktown, USS Bunker Hill, USS Wasp, USS Enterprise, USS Lexington i USS Essex, laki nosači USS Belleau Wood, USS Bataan, USS Cabot, USS Monterey, USS San Jacinto, USS Princeton, USS Langley i USS Cowpens, bojni brodovi USS Washington, USS North Carolina, USS Indiana, USS Iowa, USS New Jersey, USS South Dakota i USS Alabama, 8 teških i 13 lakih krstarica, 58 razarača i 28 podmornica. Na nosačima je bilo ukrcano 956 aviona.
Japanska flota pod zapovjedništvom viceadmirala Jisabura Ozawe sastojala se od flotnih nosača aviona Taiho, Shokaku, Zuikaku, Junyo i Hiyo, lakih nosača Ryuho, Chitose, Chiyoda i Zuiho, bojnih brodova Yamato, Musashi, Nagato, Kongo i Haruna, 13 teških i 6 lakih krstarica, 27 razarača i 24 podmornice. Glavnina flote sastala se 16. lipnja u zapadnom dijelu Filipinskog mora. Zračnim snagama baziranim na kopnu zapovijedao je viceadmiral Kakuji Kakuta sa otoka Tinian.

Bitka

Japanske glavne snage prva je primijetila podmornica USS Flying Fish 15. lipnja u prolazu San Bernardino. Obaviješten o tome admiral Spruance je zaključio da neizbježno slijedi bitka, stoga je zapovijedio admiralu Mitscheru da se sa svojom Task Force 58 vrati prema jugu - Mitscher je bio sjevernije kako bi spriječio eventualni napad iz smjera Japana - i uplovi u Filipinsko more.
Nešto prije ponoći 18. lipnja Spruance je dobio poruku od admirala Nimitza iz Pearl Harbora da su Japanci prekinuli radio-šutnju i da je izdan nalog za pripravnost zračnim snagama na otoku Guam. Također je japanska flota locirana na oko 355 milja u smjeru zapad-jugozapad od Task Force 58. Admiral Mitscher namjeravao je poslati bojne brodove admirala Willisa Leea u noćni napad, no Lee je - prisjećajući se iskustva iz bitke kod Guadalcanala - zatražio da se od takvog napada odustane jer nije bio siguran u uvježbanost svojih neiskusnih posada za noćnu borbu.
Mitscher je također tražio suglasnost admirala Spruancea da se noću približi japanskoj floti kako bi ujutro izveo zračni napad svim snagama, no Spruance je taj zahtjev odbio. Njegova glavna briga bili su desantni i transportni brodovi, a njhovu zaštitu kao glavni zadatak zapovijedio je i admiral Nimitz. Smatralo se da će glavni japanski udar biti usmjeren na desant, dok su Japanci - suprotno - planirali uništiti američke nosače aviona. Odluka admirala Spruancea bila je povod za kasnije kritike, jer je Japancima pružena mogućnost da udare prvi i to sa sigurne udaljenosti jer su avioni sa njihovih nosača imali veći dolet. Međutim, kasniji događaji potvrdili su da je Spruance ispravno postupio.
Ujutro 19. lipnja Japanci su pokušali izvesti svoj prvi napad avionima sa otoka Guam. Avioni su registrirani radarom i presretnuti od lovaca Hellcat koji su ih gotovo sve srušili. U 10 sati usljedio je prvi od četiri napada avionima sa japanskih nosača. Lovci Hellcat presreli su ovu skupinu i većinu aviona srušili prije nego su uspjeli uopće doći do američke flote. Samo nekoliko aviona uspjelo se probiti do američkih bojnih brodova, pri čemu je USS South Dakota dobio jedan pogodak bombom uz gubitak 50 poginulih i ranjenih članova posade. To je ujedno bio jedini pogodak koji su Japanci uspjeli postići u čitavoj bici.
U 11h 17min radari su registrirali drugi i toga dana najjači napad sa 107 japanskih aviona. Lovci Hellcat presreli su ih na 60 milja od flote i srušili 70 prije nego su uopće stigli do ciljeva. Oni koji su se probili nisu postigli ni jedan pogodak.

Eksplozija bombe u bliskom promašaju uz nosač aviona USS Bunker Hill:



Treći japanski napad sa 47 aviona također nije postigao nikakav učinak, a avioni četvrtog vala dobili su pogrešne koordinate ciljeva pa su se pokušali spustiti na aerodrome na Guamu i Roti radi popune goriva. Lovci Hellcat napali su ih pri spuštanju i srušili 30 od 49 japanskih aviona, dok su ostali nepopravljivo oštećeni. Jedan pilot sa nosača Lexington uzviknuo je po slijetanju rečenicu koja će ući u povijest: - Hell, this is like an old-time turkey shoot (to je bilo kao pucanje na purane u stara vremena).
Tokom dana 19. lipnja Japanci su izgubili 350 aviona
U međuvremenu su djelovale i američke podmornice. U 8h 16min podmornica USS Albacore napala je Ozawin zapovjedni brod, nosač aviona Taiho. Od 6 lansiranih torpeda 4 su promašila cilj, na jednog se obrušio i aktivirao ga jedan japanski avion, dok je šesti pogodio brod. Činilo se da oštećenje nije veliko, međutim zbog vrlo loše kontrole kvarova benzinske pare iz oštećenog reyervoara proširile su se brodom i izazvale seriju katastrofičnih eksplozija od kojih je brod potonuo. Poginulo je 1.650 od 1.751 članova posade i avijatičara.

Nosač aviona Taiho:



Oko podne podmornica USS Cavalla pogodila je s 3 torpeda nosač aviona Shokaku, koji je potonuo uz gubitak 1.263 od 1.833 člana posade.
Admiral Ozawa je bio svjestan golemih gubitaka svojih zračnih snaga - na nosačima je preostalo samo oko 150 aviona - ali je odlučio nastaviti operaciju računajući da u kopnenim bazama ima još na stotine raspoloživih aviona. Nakon potapanja admiralskog broda Taiho prenio je zapovjedni znak na nosač Zuikaku i pripremao je nastavak napada za 21. lipnja.
Amerikanci su pak odlučili uništiti ostatak japanske flote. Problem je bio u tome što nisu znali njen točan položaj. Konačno je iza 15 sati 20. lipnja avion sa nosača Enterprise pronašao japanske brodove na udaljenosti od 275 milja. Unatoč velikoj udaljenosti - u stvarnosti su Japanci bili 60 milja dalje nego se pretpostavljalo - i približavanju mraka Mitcher se odlučio za napad. Slaba japanska lovačka zaštita od 35 aviona Zero nije imala učinka, pa su avioni sa nosača Belleau Wood potopili su torpedima i bombama nosač aviona Hiyo. Također su potopljena dva tankera, dok je šest drugih brodova oštećeno - među njima nosači aviona Zuikaku, Junyo i Chiyoda, te bojni brod Haruna.
Amerikanci su u napadu izgubili samo 12 aviona, dok ih je još 80 izgubljeno u povratku zbog nedostatka goriva ili udesa kod noćnog slijetanja na nosače aviona.
Tokom noći admiral Toyoda zapovijedio je Ozawi da obustavi operaciju i krene u povlačenje. Amerikanci su krenuli u potjeru, no bitka je bila završena.

Bitka u Filipinskom moru, grafički prikaz:



Epilog

Japanci su tražili Kantai Kessen i dobili su je, ali je rezultat bio potpuno suprotan njihovim očekivanjima. Ukupni gubici Japanaca bili su 3 nosača aviona i 550-650 aviona. Na američkoj strani oštećen je bojni brod South Dakota i izgubljena su 123 aviona, uglavnom zbog prisilnog spuštanja u more uslijed nedostatka goriva i udesa kod slijetanja.
Bitka u Filipinskom moru bila je najveći sukob između nosača aviona u povijesti. Japanci su pretrpjeli tako težak poraz da je njihovo zrakoplovstvo na nosačima aviona praktično prestalo postojati. Preostala šačica nosača i mornaričkih aviona pojaviti će se nekoliko mjeseci kasnije u bici kod Leyte, ali ne kao stvarna prijetnja već kao mamac ponuđen za uništenje dok je glavna uloga namijenjena japanskim bojnim brodovima. No to je tema za sebe.
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   21.06.18 7:27

Japanski napad na tvrđavu Fort Stevens u američkoj saveznoj državi Oregon 21. lipnja/juna 1942.

U Drugom svjetskom ratu Japanci su napali američki kontinent u više navrata, ali simboličnim snagama pa je materijalni učinak bio neznatan. Jedan takav napad izvela je podmornica I-25 kojom je zapovijedao kapetan fregate Tagami Meiji 21. lipnja 1942. Podmornica je bila jedna iz serije velikih oceanskih podmornica Type B1 površinske istisnine 2.600 tona i podvodne 3.700 tona, a osim 6 torpednih cijevi bila je naoružana topom 14 cm/40 kalibra 140 mm i nosila je hidroavion Yokosuka E14Y.
I-25 je upućena u patrolu pred zapadnom obalom USA. Na večer 21. lipnja 1942. kapetan Meiji zapovijedio je da podmornica izroni na ušću rijeke Columbia i topom gađa utvrdu Fort Stevens. Ova utvrda je bila izgrađena u vrijeme Američkog građanskog rata i bila je naoružana zastarjelim artiljerijskim oružjima. I-25 je otvorila paljbu na što je zapovjednik utvrde naredio zamračenje.

Podmornica I-25:



Top 14 cm/40 kalibra 140 mm:



Utvrda Fort Stevens:



Podmornica je ispalila ukupno 17 granata, od kojih je većina pala u obližnju močvaru i na igralište baseballa. Jedna granata je prekinula telefonske kablove i to je bila jedina šteta koja je počinjena u ovom napadu. Nitko nije poginuo niti je bio ozlijeđen. Podmornicu su primijetili avioni USAAF u trenažnom letu i javili njen položaj, pa je napadnuta od jednog bombardera A-29 Hudson. I-25 je izbjegla bombe, zaronila i povukla se neoštećena.
Jedini učinak koji je napad podmornice I-25 postigao bio je psihološki, jer je dao dodatni poticaj strahu Amerikanaca od japanske invazije američkog kontinenta (1942 West Coast invasion scare).

Lockheed A-29 Hudson:



Jedan od primjera invazijske panike - ''zračna bitka'' iznad Los Angelesa koju je prouzročio običan meteorološki balon:

Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   25.06.18 14:48

Početak rata u Koreji 25. lipnja/juna 1950.

Koreja je do 1945. godine bila okupirana od strane Japana. Sporazumom USA i SSSR utanačeno je da će poslije japanske kapitulacije Sovjeti okupirati sjeverni, a Amerikanci južni dio korejskog poluotoka. Kao granica okupacionih zona određena je 38. paralela.
Povlačenjem okupacionih snaga 1948. godine na sjeveru je utemeljena Demokratska Narodna Republika Koreja (DNRK) pod sovjetskim, a na jugu Republika Koreja (RK) pod američkim utjecajem. Na čelu DNRK je bio komunist Kim Il Sung, a predsjednik RK je bio antikomunist i na Zapadu obrazovani Syngman Rhee. Oba režima su bila diktatorska, samo sa drugačijim predznakom.

Kim Il Sung:



Syngman Rhee:



Pregovori o ujedinjenju dviju Koreja bili su besplodni, a obje strane ni malo rafinirane prema političkim protivnicima. Incidenti su se redali jedan za drugim, a najopasniji su bili oni u pograničnom području. A 25. lipnja 1950. u 4 sata ujutro oružane snage Sjeverne Koreje prešle su 38. paralelu, čime je započeo trogodišnji Korejski rat.
Premda je Južna Koreja imala dvostruko veći broj stanovnika početni odnos snaga bio je na strani Sjeverne Koreje. Procjenjuje se da je u početnom napadu sudjelovalo između 150.000 i 200.000 vojnika organiziranih u 10 pješadijskih i jednu oklopnu diviziju s ukupno 280 tenkova T-34, 200 artiljerijskih oružja, 110 jurišnih i 150 lovačkih aviona. Vojska Republike Koreje brojala je 98.000 vojnika bez tenkova i artiljerije (Amerikanci ih nisu htjeli isporučiti jer su se bojali da agresivni Syngman Rhee ne napadne Sjevernu Koreju), te 22 aviona za vezu i obuku.
Slabašne i loše opremljene vojne snage Južne Koreje nisu mogle izdržati pritisak dobro pripremljenog napadača i praktično su se raspale. Seoul je pao već 28. lipnja, a Sjevernokorejska vojska je nastavila prodor prema jugu sa ciljem osvajanja ostatka poluotoka.

Tenk T-34 sjevernokorejske vojske u Seoulu 29. lipnja 1950:



Vijeće sigurnosti UN, bez predstavnika SSSR koji je bojkotirao sjednicu, donijelo je 27. lipnja 1950. Rezoluciju broj 83 kojom se Sjeverna Koreja proglašava agresorom, a članice UN pozivaju da pruže vojnu pomoć Južnoj Koreji (… Members of the United Nations furnish such assistance to the Republic of Korea as may be necessary to repel the armed attack and to restore international peace and security in the area).
Prve su reagirale USA zračnim napadima iz Japana i sa nosača aviona na sjevernokorejske vojne kolone, te na druge vojne ciljeve. Odlukom Vijeća sigurnosti utemeljeno je Zapovjedništvo Ujedinjenih naroda (United Nations Command - UNCOM), a na čelu će mu biti osoba koju odredi vlada USA. Predsjednik Truman imenovao je generala Douglasa McArthura, zapovjednika američkih snaga na Dalekom Istoku.

General Douglas McArthur:



USA su odmah počele dopremati kopnene snage iz Japana, objedinjene u 8. armiju pod zapovjedništvom generala Waltona Walkera. Također su opremali i uvježbavali vojsku Republike Koreje. Osim USA svoje vojne snage poslalo je tokom rata u Koreju još 15 zemalja - Velika Britanija ekvivalent jedne divizije, a Australija, Belgija, Kanada, Francuska, Filipini, Grčka, Turska, Luksemburg, Nizozemska, Novi Zeland, Južna Afrika, Tajland, Etiopija i Kolumbija od bataljona do brigadne borbene grupe. Danska, Indija, Italija, Švedska, Norveška i Izrael poslali su sanitetske jedinice.
Dok su snage UNCOM bile tek u prikupljanju Sjevernokorejska vojska je okupirala većinu Južne Koreje i zbila branitelje na takozvani Pusanski mostobran, gdje su u kolovozu i prvoj polovici rujna 1950. vođene žestoke borbe. Međutim, vojska Sjeverne Koreje izgubila je bitku za vrijeme i UNCOM je pripremao protunapad na mjestu gdje to nije bilo očekivano - u luci Inchon u blizini Seoula i daleko iza fronte. Sjevernokorejski otpor u Inchonu brzo je slomljen i američki 10. korpus započeo je napredovanje prema Seoulu. Istog dana američka 8. armija i vojska Južne Koreje započele su proboj iz Pusanskog mostobrana. Kod Sjevernokorejaca je zavladala panika i njihova vojska započela je žurno povlačenje od Pusanskog mostobrana prema sjeveru kako bi izbjegla opkoljavanje. Glavni grad Južne Koreje pao je u ruke 10. korpusa dva tjedna poslije iskrcavanja u Inchonu, nakon žestokih borbi.
Sjevernokorejska vojska je pretrpjela potpuni slom i njezini ostaci povlačili su se prema rijeci Yalu na kineskoj granici, gonjeni od snaga UNCOM. Američkim vojnicima činilo se da će Božić dočekati kod svojih kuća, međutim čekalo ih je nemilo iznenađenje - vojna intervencija Kine koja je produžila rat do srpnja 1953. godine. Potpisivanjem primirja u Panmunjomu granica je ostala uglavnom tamo gdje je bila i prije rata - duž 38. paralele.

Korejski rat, pregled ratnih operacija:

Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   28.06.18 8:29

Početak velike njemačke ljetne ofanzive na Istočnoj fronti (Fall Blau) 28. lipnja/juna 1942.

Poslije neuspjeha da zauzmu Moskvu, Lenjingrad i Rostov na Donu te sovjetske zimske protuofenzive 1941./1942. godine Nijemci su za ljeto 1942. planirali novu veliku ofenzivu na južnom dijelu Istočne fronte. Strategijski cilj je bio izbiti na Volgu i prekinuti plovidbu na najvažnijoj vodenoj arteriji SSSR-a, te osvojiti žitna polja na Kubanu i nalazišta nafte kod Bakua. Operacija je dobila ime Slučaj Plavo - Fall Blau (od 30. lipnja Operation Braunschweig), a izvesti će je grupa armija Jug (Heeresgruppe Süd) pod zapovjedništvom feldmaršala Fedora von Bocka.

Fedor von Bock:



Napad je počeo 28. lipnja. Sovjetske trupe nisu mogle izdržati udar njemačkih oklopnih snaga i započele su povlačenje koje se često pretvaralo u rasulo. Promjenama u zapovijedanju i privlačenjem rezervi stanje se koliko-toliko stabiliziralo, ali njemačko napredovanje nije zaustavljeno.
Vojni i politički vrh SSSR tada nije znao pravi cilj njemačke ofenzive. Njihova je glavna briga bila Moskva i najvećom prijetnjom smatrali su izbijanje njemačkih trupa u područje Tambov - Saratov radi opkoljavanja Moskve sa istoka. Šireći se prema jugoistoku Nijemci su ipak bili manje opasni, a osim toga produljivali su svoje linije komunikacija i stvarali si logističke poteškoće.

Tenkovi PzKw IV u napredovanju prema Volgi:



Dne 10. srpnja grupa armija Jug je sukladno strategijskim ciljevima podijeljena u dvije skupine. Jedna je bila grupa armija A (Heersgruppe A) pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma von Lista, koja je imala zadatak zauzeti Kuban, Kavkaz i naftonosna polja kod Majkopa, Groznog i Bakua. U sastavu grupe armija A su bile 17. armija i 1. oklopna armija. Druga je bila grupa armija B (Heersgruppe B) pod zapovjedništvom feldmaršala Maximiliana Freiherra von Weichsa, koja je imala zadatak izbiti na Volgu i zauzeti Staljingrad. U sastavu grupe armija B su bile 6. armija i 4. oklopna armija, kao i mađarske, talijanske i rumunjske jedinice.

Maximilian Freiherr von Weichs:



Dok su se njemačke trupe približavale velikoj okuci Dona kod Hitlera je nastupila dvojba kojem smjeru dati prednost. U početku ga je više privlačio miris nafte pa je zapovijedio da se iz grupe armija B izdvoji 4. oklopna armija i pridoda kao pojačanje grupi armija A. Feldmaršal List je kasnije govorio: - U tom trenutku meni nikakva pomoć nije bila potrebna i dolaskom 4. oklopne armije samo su zakrčene ceste koje sam koristio. - Ali je grupi armija B oduzeta njezina probojna snaga i to se pokazalo sudbonosnim jer je Sovjetima omogućeno da zadržavaju Nijemce u velikoj okuci Dona punih mjesec dana i time spriječe zauzimanje Staljingrada iz pokreta, te počnu pripremati obranu samog grada.
Povratkom 4. oklopne armije u sastav grupe armija B Nijemci su pojačali pritisak na sovjetsku obranu. Dne 23. kolovoza 1942. njemačka 6. armija je forsirala Don u području Vertjačija i do kraja dana njezin 14. oklopni korpus izbio je na Volgu u području Rinoka sjeverno od Staljingrada. Kako su i dijelovi 4. oklopne armije izbili na Volgu južno od grada, u Staljingradu je ostala odsječena sovjetska 62. armija i dijelovi 64. armije.
U međuvremenu je grupa armija A zauzela Kuban i naftonosna polja kod Majkopa (koja su Sovjeti zapalili), te izbila pred Groznij gdje je zaustavljena.

Fall Blau, prikaz njemačkog napredovanja:



Malo je Nijemaca tada bilo svjesno da dubokim prodorom prema Volgi i Kavkazu zapravo sâmi ulaze u stupicu. Hitler je osobno bio opsjednut fiksidejom da je ''s Rusima svršeno''. Međutim, tim napredovanjem Nijemci su opasno izložili svoj lijevi bok (desni se oslanjao na Azovsko i Crno more) za čije držanje nisu imali dovoljno snaga. Glavnina trupa je bila koncentrirana na ključnim bojištima na Volgi i Kavkazu dok se najbliža velika operativna jedinica, 2. armija, nalazila u području Voronježa. Stoga su Nijemci zaštitu izduženog lijevog boka morali povjeriti trupama svojih saveznika. Duž rijeke Don na sektoru od Voronježa do Staljingrada nalazile su se 2. mađarska, 8. talijanska i 3. rumunjska armija, a južno od Staljingrada u Kalmičkim stepama 4. rumunjska armija. Ove trupe bile su lošije naoružane i opremljene od njemačkih, te općenito slabije borbene vrijednosti.
Čak i neupućeni strateg-amater mogao je primijetiti opasnost koja je prijetila od izloženosti lijevog boka i njegovog čuvanja od strane nepouzdanih jedinica saveznika-satelita. U njemačkom vojnom vrhu bilo je ljudi koji su toga bili itekako svjesni. Najuporniji među njima je bio general Franz Halder, načelnik generalštaba kopnene vojske, koji je gotovo danomice opsjedao Hitlera upozorenjima da Sovjeti dopremaju velika pojačanja na bokove i da se ne može osloniti na rumunjske, mađarske i talijanske trupe. Halderova zanovijetanja toliko su živcirala Hitlera da ga je potkraj rujna smijenio s dužnosti i otjerao u mirovinu.

Franz Halder:



Iz njemačke ljetne ofenzive razvila se čuvena Staljingradska bitka, a kako je završila poznato je. Pokazalo se da je Halder bio u pravu, ali nije dočekao satisfakciju - poslije atentata na Hitlera strpali su ga u Dachau i vjerojatno bi pred kraj rata izgubio glavu da ga nije spasilo brzo napredovanje Amerikanaca.
Na vrh Go down
Sloba1
Podporučnik
Podporučnik
avatar

Medalja za Vojne Zasluge Medalja za VZ
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 1756
REPUTACIJA : 41
Član od : 2014-12-21
Dob : 54
M(j)esto Petrovaradin

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   28.06.18 22:38

@Stanko1 (citat):
Početak velike njemačke ljetne ofanzive na Istočnoj fronti (Fall Blau) 28. lipnja/juna 1942.

Poslije neuspjeha da zauzmu Moskvu, Lenjingrad i Rostov na Donu te sovjetske zimske protuofenzive 1941./1942. godine Nijemci su za ljeto 1942. planirali novu veliku ofenzivu na južnom dijelu Istočne fronte. Strategijski cilj je bio izbiti na Volgu i prekinuti plovidbu na najvažnijoj vodenoj arteriji SSSR-a, te osvojiti žitna polja na Kubanu i nalazišta nafte kod Bakua. Operacija je dobila ime Slučaj Plavo - Fall Blau (od 30. lipnja Operation Braunschweig), a izvesti će je grupa armija Jug (Heeresgruppe Süd) pod zapovjedništvom feldmaršala Fedora von Bocka.

Fedor von Bock:



Napad je počeo 28. lipnja. Sovjetske trupe nisu mogle izdržati udar njemačkih oklopnih snaga i započele su povlačenje koje se često pretvaralo u rasulo. Promjenama u zapovijedanju i privlačenjem rezervi stanje se koliko-toliko stabiliziralo, ali njemačko napredovanje nije zaustavljeno.
Vojni i politički vrh SSSR tada nije znao pravi cilj njemačke ofenzive. Njihova je glavna briga bila Moskva i najvećom prijetnjom smatrali su izbijanje njemačkih trupa u područje Tambov - Saratov radi opkoljavanja Moskve sa istoka. Šireći se prema jugoistoku Nijemci su ipak bili manje opasni, a osim toga produljivali su svoje linije komunikacija i stvarali si logističke poteškoće.

Tenkovi PzKw IV u napredovanju prema Volgi:



Dne 10. srpnja grupa armija Jug je sukladno strategijskim ciljevima podijeljena u dvije skupine. Jedna je bila grupa armija A (Heersgruppe A) pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma von Lista, koja je imala zadatak zauzeti Kuban, Kavkaz i naftonosna polja kod Majkopa, Groznog i Bakua. U sastavu grupe armija A su bile 17. armija i 1. oklopna armija. Druga je bila grupa armija B (Heersgruppe B) pod zapovjedništvom feldmaršala Maximiliana Freiherra von Weichsa, koja je imala zadatak izbiti na Volgu i zauzeti Staljingrad. U sastavu grupe armija B su bile 6. armija i 4. oklopna armija, kao i mađarske, talijanske i rumunjske jedinice.

Maximilian Freiherr von Weichs:



Dok su se njemačke trupe približavale velikoj okuci Dona kod Hitlera je nastupila dvojba kojem smjeru dati prednost. U početku ga je više privlačio miris nafte pa je zapovijedio da se iz grupe armija B izdvoji 4. oklopna armija i pridoda kao pojačanje grupi armija A. Feldmaršal List je kasnije govorio: - U tom trenutku meni nikakva pomoć nije bila potrebna i dolaskom 4. oklopne armije samo su zakrčene ceste koje sam koristio. - Ali je grupi armija B oduzeta njezina probojna snaga i to se pokazalo sudbonosnim jer je Sovjetima omogućeno da zadržavaju Nijemce u velikoj okuci Dona punih mjesec dana i time spriječe zauzimanje Staljingrada iz pokreta, te počnu pripremati obranu samog grada.
Povratkom 4. oklopne armije u sastav grupe armija B Nijemci su pojačali pritisak na sovjetsku obranu. Dne 23. kolovoza 1942. njemačka 6. armija je forsirala Don u području Vertjačija i do kraja dana njezin 14. oklopni korpus izbio je na Volgu u području Rinoka sjeverno od Staljingrada. Kako su i dijelovi 4. oklopne armije izbili na Volgu južno od grada, u Staljingradu je ostala odsječena sovjetska 62. armija i dijelovi 64. armije.
U međuvremenu je grupa armija A zauzela Kuban i naftonosna polja kod Majkopa (koja su Sovjeti zapalili), te izbila pred Groznij gdje je zaustavljena.

Fall Blau, prikaz njemačkog napredovanja:



Malo je Nijemaca tada bilo svjesno da dubokim prodorom prema Volgi i Kavkazu zapravo sâmi ulaze u stupicu. Hitler je osobno bio opsjednut fiksidejom da je ''s Rusima svršeno''. Međutim, tim napredovanjem Nijemci su opasno izložili svoj lijevi bok (desni se oslanjao na Azovsko i Crno more) za čije držanje nisu imali dovoljno snaga. Glavnina trupa je bila koncentrirana na ključnim bojištima na Volgi i Kavkazu dok se najbliža velika operativna jedinica, 2. armija, nalazila u području Voronježa. Stoga su Nijemci zaštitu izduženog lijevog boka morali povjeriti trupama svojih saveznika. Duž rijeke Don na sektoru od Voronježa do Staljingrada nalazile su se 2. mađarska, 8. talijanska i 3. rumunjska armija, a južno od Staljingrada u Kalmičkim stepama 4. rumunjska armija. Ove trupe bile su lošije naoružane i opremljene od njemačkih, te općenito slabije borbene vrijednosti.
Čak i neupućeni strateg-amater mogao je primijetiti opasnost koja je prijetila od izloženosti lijevog boka i njegovog čuvanja od strane nepouzdanih jedinica saveznika-satelita. U njemačkom vojnom vrhu bilo je ljudi koji su toga bili itekako svjesni. Najuporniji među njima je bio general Franz Halder, načelnik generalštaba kopnene vojske, koji je gotovo danomice opsjedao Hitlera upozorenjima da Sovjeti dopremaju velika pojačanja na bokove i da se ne može osloniti na rumunjske, mađarske i talijanske trupe. Halderova zanovijetanja toliko su živcirala Hitlera da ga je potkraj rujna smijenio s dužnosti i otjerao u mirovinu.

Franz Halder:



Iz njemačke ljetne ofenzive razvila se čuvena Staljingradska bitka, a kako je završila poznato je. Pokazalo se da je Halder bio u pravu, ali nije dočekao satisfakciju - poslije atentata na Hitlera strpali su ga u Dachau i vjerojatno bi pred kraj rata izgubio glavu da ga nije spasilo brzo napredovanje Amerikanaca.
Hitler nije voleo da mu se kontrira pa me i ne čudi šta je ovom generalu dao "otkaz". Koliko sam razumeo na kraju, general je ipak preživeo drugi svetski rat.
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   29.06.18 6:13

Prema Halderovom dnevniku Hitler mu je na sastanku 24. rujna/septembra 1942. rekao: ''Obojica imamo poteškoća sa živcima, ali polovicu tih poteškoća prouzročili ste mi vi. Nama sada nije potrebno stručno znanje nego nacionalsocijalistička vatrenost. Od oficira stare škole poput vas ja to ne mogu očekivati''. Halder je istog dana smijenjen i preveden u Führer reserve.
Ne samo da je preživio rat nego je i dobro poživio - umro je 1972. u 88. godini.
Poslije rata Halder je proveo dvije godine u ratnom zarobljeništvu. Nije optužen za ratne zločine nego se pojavio kao svjedok na suđenju pripadnicima njemačke vrhovne komande (High Command Trial) u Nürnbergu. Poslije je radio kao stručni savjetnik u U.S. Army Center of Military History. Njegov dnevnik poslužio je kao jedan od najvažnijih izvora za knjigu Williama Shirera ''Uspon i pad Trećeg Reicha'' (The Rise and Fall of the Third Reich).

Franz Halder kao svjedok u Nürnbergu 1948. godine:

Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   05.07.18 8:20

O ovom događaju već imamo zasebnu temu, ali neka bude zabilježen i ovdje.

Početak bitke kod Kurska 5. srpnja/jula 1943.

Vojni povjesničari su u većini suglasni da su rat na Istočnoj fronti u II. S.R. obilježile tri velike bitke, od kojih je svaka na svoj način bila prekretnica. U bici za Moskvu 1941./1942. Nijemci su po prvi puta u ratu bili zaustavljeni i odbačeni a da nisu dosegli svoj strategijski cilj. U bici za Staljingrad 1942./1943. pretrpjeli su najteži poraz nakon bitke kod Jene 1806. godine, koji je bio i psihološka prekretnica čitavog rata. Međutim, mnogi konačnom prekretnicom smatraju bitku kod Kurska ljeti 1943. godine, gdje su Nijemci zaustavljeni i odbačeni a da nisu dosegli ni operativni cilj. Bitka kod Kurska je ujedno bila labuđi pijev njemačke oklopne sile na Istočnoj fronti, a označila je i posljednji pokušaj Nijemaca da povrate strategijsku inicijativu - nakon Kurska će se povlačiti sve dublje prema zapadu.

Obostrane pripreme, planovi i snage

Nakon sovjetske zimske protuofanzive 1942./1943. i jednog njemačkog protuudara u Ukrajini u ožujku 1943., stabiliziranjem fronte južno od Moskve nastale su tri izbočine. Dvije od njih, orelsku i bjelgorodsko-harkovsku, držali su u svojim rukama Nijemci, a između njih duboko se uvlačila kurska izbočina koja je bila u rukama sovjetskih snaga.

Linija fronte u travnju 1943. godine:



Upravo područje kurske izbočine obje su zaraćene strane odabrale za svoje ljetne operacije. Nijemci su nakon ponovnog zauzimanja Harkova i Bjelgoroda u ožujku 1943. - takozvano ''čudo Donjeca'' - namjeravali likvidirati sovjetske snage u kurskoj izbočini, čime bi se eliminirala prijetnja izbočine kao polazišta za eventualni napad, skratila fronta i ponovo uspostavila izravna željeznička i cestovna komunikacija Orel - Harkov. Operacija je dobila naziv Zitadelle (citadela). Znakovito je da, osim nekih općenitih naznaka o mogućnosti daljeg napredovanja, planovi za eventualni nastavak ofenzive nisu pobliže razrađeni što upućuje na ograničeni karakter operacije.
Neki od njemačkih generala protivili su se ovoj operaciji. Među njima je bio i Heinz Guderian, u to vrijeme glavni inspektor oklopnih jedinica, koji je upitao Hitlera: - Što mislite, koliko ljudi u svijetu zna gdje je uopće taj Kursk? - I sâm Hitler je imao zle slutnje, ali je svejedno inzistirao da se ofenziva izvede. Znajući da je sovjetska vojska ojačala i da će njemačke trupe naići na jaku obranu osobno je inzistirao da u operaciji sudjeluju najbolje jedinice i najbolji i najiskusniji zapovjednici. Također je inzistirao da u bitku budu uključeni novi glavni borbeni tenkovi PzKw V Panther, no njihov ulazak u operativnu upotrebu se oduljio zbog različitih tehničkih poteškoća. Stoga je operacija Zitadelle, umjesto da bude izvedena u svibnju, neprekidno odgađana tako da je započela tek 5. srpnja.

PzKw V Panther:



Glavni udar sa sjevera imala je izvesti 9. armija generala Waltera Modela iz grupe armija Sredina. U svom sastavu je imala 5 korpusa s ukupno 14 pješadijskih, 5 oklopnih i 2 motorizirane divizije. Ova armija je imala zadatak probiti se prema Kursku preko Oljhovatke i Ponjira.
Glavni udar s juga imala je izvesti 4. oklopna armija generala Hermanna Hotha iz sastava grupe armija Jug. Ova armija je imala zadaću probiti se glavninom snaga prema Kursku preko Obojanja, dok je armijska grupa Kempf imala nastupati u pomoćnom smjeru prema Koroči. U svom sastavu snage na jugu su imale 10 pješadijskih, 8 oklopnih i 2 motorizirane divizije.
Planom operacije Zitadelle predviđeno je da se 9. i 4. oklopna armija sastanu u širem području Kurska u roku od 4-5 dana i time zatvore obruč oko glavnine sovjetskih snaga. Ukupno su Nijemci u operaciji angažirali 900.000 vojnika, 2.700 tenkova i samohodnih topova, oko 10.000 artiljerijskih cijevi te oko 2.000 borbenih aviona.

General Walter Model:



General Hermann Hoth:



Plan operacije Zitadelle, grafički prikaz:



Sovjetska vojska je do ljeta 1943. godine bitno ojačala i materijalno i kvalitetom, pa je opći odnos snaga već prevagnuo u korist SSSR. Stoga su Sovjeti po prvi puta u toku rata mogli planirati svoju vlastitu veliku ljetnu ofenzivu - i to u dva smjera. Prema planu nazvanom Kutuzov namjeravali su likvidirati orelsku izbočinu i odbaciti Nijemce što dalje od Moskve, a prema planu nazvanom Rumjancev kanili su likvidirati bjelgorodsko-harkovsku izbočinu, osloboditi Donbas i prenijeti operacije prema Dnjepru i zapadnoj Ukrajini.
U toku priprema Sovjeti su saznali preko obavještajne službe da vlastitu ofenzivu na istom prostoru pripremaju i Nijemci. Staljin je kao vrhovni zapovjednik smatrao da ne treba čekati njemački napad već treba napasti prema planovima. Između ostalog bojao se da sovjetski vojnici neće izdržati masovni napad oklopnih snaga i da će obrana biti probijena, kao što se događalo u 1941. i 1942. godini. Međutim, glavni sovjetski stratezi maršali Žukov i Vasiljevski uspjeli su ga uvjeriti da je bolje pustiti Nijemce neka udare prvi, a nakon što njihova borbena snaga bude iscrpljena u obrambenoj bici prijeći u protuofenzivu.

Maršal Aleksandar Vasiljevski:



Ukupno su Sovjeti za obranu kurske izbočine angažirali 1.300.000 vojnika, 3.600 tenkova i samohodnih topova, oko 20.000 artiljerijskih cijevi, 920 samohodnih raketnih bacača te 2.400 borbenih aviona.

Obrana kurske izbočine

S obzirom na stalna njemačka odlaganja napada sovjetska strana je imala dovoljno vremena da pripremi vrlo jaku obranu po dubini. Za to su rasporedili čak tri fronta (grupe armija), od kojih su dva zaposjela sâmu izbočinu. Na sjeveru, prema njemačkoj 9. armiji, nalazio se Centralni front pod zapovjedništvom generala Konstantina Rokosovskog. U svom sastavu je imao 5 takozvanih općevojnih armija. Na jugu, prema njemačkoj 4. oklopnoj armiji, nalazio se Voronješki front generala Nikolaja Vatutina. U svom sastavu je također imao 5 općevojnih armija.

General Konstantin Rokosovski:



General Nikolaj Vatutin:



Stanko1: komentar modifikovan dana: 05.07.18 8:32; prepravljeno ukupno 2 puta
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   05.07.18 8:26

U pozadini, na rubu kurske izbočine u rasporedu sjever-jug, nalazio se novoformirani Stepski front generala Ivana Konjeva s 5 općevojnih armija. Zadaća ovog fronta u obrambenoj fazi bitke bila je intervenirati samo u slučaju da se Nijemci probiju na bilo kojem sektoru, a inače je bio predviđen kao operativna rezerva za planirani napad prema Bjelgorodu i Harkovu.
Sovjeti su pred bitku kod Kurska po prvi puta u toku rata rasporedili vrlo jake oklopne rezerve. Svaka općevojna armija na predviđenim smjerovima njemačkog napada je u svom sastavu imala po jedan oklopni ili mehanizirani korpus, a svaki front je imao u vlastitoj rezervi po jednu oklopnu armiju i dva samostalna oklopna korpusa. U sastavu Centralnog fronta bili su 2. oklopna armija, 9 i 19. oklopni korpus, u sastavu Voronješkog fronta 1. oklopna armija, 2. i 5. oklopni korpus, a u sastavu Stepskog fronta 5. oklopna armija, 4. i 10. oklopni korpus.
Osim zaposjedanja kurske izbočine jakim snagama Sovjeti su izgradili i vrlo jaku obranu po dubini u sistemu poljske fortifikacije. Izgrađena su ukupno tri obrambena pojasa između kojih su izgrađeni brojni međupoložaji i pregradni položaji, a pretpolja su bila gusto minirana. U pozadini su organizirane pokretne grupe za zaprečavanje - inžinjerijske jedinice na kamionima koje će po potrebi postavljati dodatna minska polja na smjerovima njemačkog napada.
Posebna pažnja posvećena je protuoklopnoj obrani, za koju je u sva tri fronta prikupljeno oko 6.000 PT topova različitih kalibara. O gustini PT obrane najbolje govori podatak da su na vjerojatnim smjerovima njemačkog napada pojedini bataljonski PT čvorovi, koji se obično zaposjedaju s 1-2 laka topa, zaposjedani čitavim PT pukovima.

PT top ZIS-3:



Sovjetski vojnici u rovovima:



Bitka

Osim što su znali njemačke planove Sovjeti su na vrijeme saznali i za točno vrijeme početka napada - 5. srpnja u 4 sata ujutro. Stoga su u 3 h 10 min započeli takozvanu artiljerijsku protupripremu tj. zasuli su njemačke polazne položaje gustom paljbom iz mase artiljerijskih oružja. Rezultati protupripreme mogli su biti puno bolji da nije započeta prerano, u vrijeme dok su njemački vojnici još spavali u rovovima i skloništima a teška oružja su još bila u zaklonima. Sâm maršal Žukov priznao je da je trebalo smoći više strpljenja i živaca te početi protupripremu pola sata kasnije, u vrijeme kada se Nijemci počnu okupljati na polaznim položajima. Ipak je protupriprema unijela pometnju u njemačke redove i nanijela dosta štete i gubitaka pa je početak njemačkog napada odgođen, ovisno o sektoru, za 30 minuta do 3 sata.
Odmah u početku Nijemci su napali silovito, masom oklopnih snaga uz jaku potporu artiljerije i zrakoplovstva. Međutim je napredovanje bilo vrlo sporo zbog gustih minskih polja, PT rovova i zapreka te vrlo jake sovjetske obrane. Sovjetski vojnici prevladali su svoj strah od tenkova i dok bi se još prije godinu dana na masovnu pojavu oklopnih snaga razbježali sada su ostajali u rovovima, puštali tenkove da prijeđu preko njih i onda ih odvajali od pješadije i izlagali počesnom uništenju.
Zbog intenziteta bitke gubici su već prvog dana bili golemi, naročito na sovjetskoj strani. Od nekih PT pukova ostali su samo brojevi - primjerice 538 i 1008. Njemačko zrakoplovstvo također je nanosilo velike gubitke sovjetskoj strani, a kod Kurska se naročito iskazao novi jurišni avion Henschel Hs-129:

Tenkovi PzKw VI Tiger u bici kod Kurska:



Henschel Hs-129:



Na sjevernom sektoru glavnu udar je izvršen na sektoru sovjetske 13. armije generala Nikolaja Puhova. Njemačka 9. armija je napredovala vrlo sporo zbog jake sovjetske obrane. Prvog dana bitke, 5. srpnja, prodor je iznosio samo nekoliko kilometara u dubinu. Već drugog dana general Rokosovski je uveo u borbu dijelove 2. oklopne armije pa je došlo do bitke oklopnih snaga. Na ovom sektoru obje snage su za PT borbu koristile nova oružja - samohotke Sd.Kfz. 184 Ferdinand s PT topom 88 mm i SU-152 s topom-haubicom 152 mm.

Sd.Kfz. 184 Ferdinand:



S obzirom da se proboj prema Kursku preko Oljhovatke pokazao nemogućim težište borbi je preneseno na Ponjire. Ovdje su nekoliko dana vođene najteže borbe na sjevernom sektoru, a Ponjiri su nekoliko puta prelazili iz ruke u ruku da bi ih na kraju zaposjeli Nijemci. No njemačka 9. armija je, nakon napredovanja od samo 12 km u dubinu, iscrpila svoju ofenzivnu snagu. Na večer 9. srpnja sastali su se general Model i zapovjednik grupe armija Sredina feldmaršal von Kluge, te zaključili da proboj prema Kursku sa sjevera nije moguć.
Dok je Nijemcima na ovom sektoru bilo dosta borbe, za sovjetsku stranu ona je tek počinjala. Dne 12. srpnja Brjanski front generala Markiana Popova i Zapadni front generala Vasilija Sokolovskog pokrenuli su napad na orelsku izbočinu prema planu Kutuzov, a 15. srpnja pridružio se - nakon kraćeg odmora i nužne popune - i Centralni front generala Rokosovskog.
Na južnom sektoru kurske izbočine glavni njemački udar je izveden na 6. armiju generala Ivana Čistjakova. Već prvog dana general Vatutin je morao uvesti u borbu 1. oklopnu armiju, koja je u vrijeme podilaženja bojištu pretrpjela velike gubitke od njemačkih tenkova, artiljerije i naročito zrakoplovstva pa se morala vratiti i razviti na drugom obrambenom pojasu. Tu su tenkovi ukopani i uglavnom korišteni kao stacionarne vatrene točke čime je ojačana PT obrana.
Nakon nekoliko dana žestokih borbi bilo je jasno da je proboj prema Kursku preko Obojanja nemoguć. Stoga je general Hoth preusmjerio svoju udarnu pesnicu, 2. SS oklopni korpus s oklopnim divizijama Leibstandarte Adolf Hitler, Das Reich i Totenkopf, u desno prema Prohorovki. Tu je sovjetska obrana bila slabija pa je linija probijena. Tada je prvi i jedini put u obrambenoj fazi Kurske bitke došlo do intervencije sovjetskih rezervi iz sastava Stepskog fronta. Prema bojištu su usiljenim maršem upućene 5. oklopna armija i 5. gardijska općevojna armija. S obzirom na pokrete obiju strana 12. srpnja u području Prohorovke je došlo do susretnog boja između njemačkog 2. SS oklopnog korpusa i sovjetske 5. oklopne armije. Bici su se priključile i druge oklopne jedinice, pa se okršaj pretvorio u najveću bitku oklopnih snaga u Drugom svjetskom ratu. U početnoj fazi bitke odnos snaga bio je oko 300 njemačkih prema 840 sovjetskih tenkova i samohodnih topova, s tim da su obje strane naknadno dovele pojačanja. Bitka je završila velikim gubicima sovjetske strane - 500 do 550 tenkova prema 40-50 njemačkih. No, unatoč taktičkom porazu Sovjeti su postigli operativni uspjeh jer su zaustavili njemački prodor.

Vojnici 2. SS divizije Das Reich u bici kod Kurska:



Okršaj oklopnih snaga kod Prohorovke označio je ujedno i kraj epske bitke za kursku izbočinu, u kojoj su Nijemci izgubili preko 50.000 vojnika i oko 900 tenkova i samohodnih topova. Sovjetski gubici bili su oko tri puta veći, no za razliku od Nijemaca mogli su ih nadoknaditi i dapače povećavati svoje snage. Suprotno, kurska izbočina je bila ''labuđi pijev'' njemačke oklopne sile.
Dne 10. srpnja opća strategijska situacija na europskom ratištu se izmijenila, jer su toga dana anglo-američke snage izvele desant na Siciliju. Stoga je Hitler 13. srpnja na svom zapovjednom mjestu u Rastenburgu primio feldmaršale von Klugea i von Mansteina i zapovijedio im da se operacija Zitadelle obustavi.

Bitka za kursku izbočinu, grafički prikaz:



Epilog

I danas traju rasprave o bici kod Kurska - najvećem sukobu oklopnih snaga u povijesti ratovanja. Pojavljuju se različite teze tipa ''što bi bilo da je bilo'' i osporavaju se mnogi podaci, između ostalog minimizira se značaj bitke kod Prohorovke. Kako vrijeme odmiče biti će sve više novih ''otkrića'' i spekulacija, što nije strana pojava u historiografiji. O kojekakvim amaterima-diletantima da se ne govori.
Ali su neke činjenice nesporne. U bici kod Kurska Nijemci nisu ostvarili operativni cilj - likvidiranje kurske izbočine. Sovjeti su ostvarili oba operativna cilja - obraniti izbočinu i izvesti protuofenzive prema planovima Kutuzov i Rumjancev. Progon njemačkih snaga poslije bitke kod Kurska zaustavljen je - i to privremeno - tek u kasnu jesen 1943. u zapadnoj Ukrajini i istočnoj Bjelorusiji.

Sovjetska protuofenziva poslije bitke za kursku izbočinu, grafički prikaz:

Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   09.07.18 10:32

Jedan od rijetkih sukoba bojnih brodova u II. SR - bitka kod rta Stilo 9. srpnja/jula 1940.

Nakon stupanja Italije u Drugi svjetski rat (10. lipnja 1940.) pokazala se potreba za pojačanjem i dodatnom opskrbom trupa u Libiji. Stoga su Talijani 6. srpnja uputili iz Napulja za Benghazi konvoj od pet trgovačkih brodova - Esperia, Calitea, Pisani, Foscarini i Barbaro - koji su prevozili 2.200 vojnika, 72 tenka, 232 vozila, 5.700 tona goriva i maziva i 10.500 tona različitog drugog tereta.

Prvi cilj: zaštita konvoja

Neposrednu zaštitu konvoja činilo je 8 razarača i 4 torpiljarke, a dalju zaštitu teške krstarice Pola, Fiume, Gorizia, Zara, Trento i Bolzano. Talijani su organizirali i takozvanu opću zaštitu konvoja bojnom skupinom koja je bila vrlo jaka - bojni brodovi Giulio Cesare i Conte di Cavour, lake krstarice Alberico da Barbiano, Alberto di Giussano, Duca degli Abruzzi, Giuseppe Garibaldi, Muzio Attendolo, Raimondo Montecuccoli, Duca d'Aosta i Eugenio di Savoia, te 16 razarača. Skupinom je zapovijedao admiral Inigo Campioni na bojnom brodu Giulio Cesare.

Ammiraglio di Squadra Inigo Campioni:



Bojni brod Conte di Cavour:



Istodobno su i Britanci pripremili dva konvoja sa Malte za Aleksandriju - takozvani brzi konvoj (13 čv) od tri teretna broda i spori (9 čv) od četiri broda. Konvoji su prevozili civile - obitelji vojnih osoba - i različiti materijal za Sredozemnu flotu s obzirom da je ona prebazirana sa Malte u Egipat. Zapovjednik Sredozemne flote admiral Andrew Cunningham osigurao je konvojima jaku zaštitu, pri čemu nije isključio mogućnost sukoba s jakim talijanskim snagama ''ako bude prilike'' (if the occasion arises).
Britanski brodovi bili su po običaju podijeljeni u skupine. U sastavu Force A bile su lake krstarice HMS Gloucester, HMS Liverpool, HMS Neptune, HMS Orion i HMAS Sydney. U Force B nalazio se bojni brod HMS Warspite (zastavni brod admirala Cunninghama) u pratnji 5 razarača. U Force C bili su bojni brodovi HMS Malaya i HMS Royal Sovereign, nosač aviona HMS Eagle i 11 razarača.

Admiral Andrew Cunningham:



Obje strane otkrile su jedna drugu 8. srpnja. Admiral Campioni krenuo je s glavninom flote u presretanje britanskih snaga kako bi zaštitio konvoj, no iz zapovjedništva Supermarine dobio je nalog da izbjegava noćni sukob. Talijani su umjesto toga napali Sredozemnu flotu iz zraka, bombarderima s kopnenih aerodroma. Nosač aviona Eagle imao je vrlo malo aviona, a od lovaca samo 4 zastarjela Gloster Sea Gladiator koji nisu uspjeli spriječiti bombardiranje flote.
Talijani nisu imali bombardere za obrušavanje i napadali su sa velike visine, ali su ipak uspjeli postići jedan pogodak. Bomba je pala na zapovjedni most krstarice Gloucester i ubila zapovjednika i još 17 oficira i mornara. Unatoč tome brod je zadržao borbenu sposobnost.
U 15:10 h 8. srpnja admiral Cunningham zapovijedio je plovidbu u smjeru baze Taranto, kako bi talijanskoj floti odsjekao odstupnicu. Tokom noći smjer plovidbe je mijenjan da bi se zavarali talijanski izviđački avioni. Talijani nisu bili sigurni gdje se nalazi britanska flota, da bi izviđanjem iz zraka utvrdili kako je puno bliže nego se pretpostavljalo.
U podne 9. srpnja međusobna udaljenost je bila samo 90 milja. Kako su bojni brodovi Malaya i Royal Sovereign bili prespori Cunningham je odlučio Talijanima nametnuti bitku svojim admiralskim brodom Warspite, a ostala dva bojna broda će se kasnije priključiti.
U međuvremenu su torpedni avioni sa nosača Eagle napali talijanske teške krstarice. Nije postignut ni jedan pogodak, ali ovaj napad ima poseban značaj u pomorskoj povijesti - to je bio prvi napad torpednim avionima na brodove na otvorenom moru.

Bojni brod HMS Warspite:



Nosač aviona HMS Eagle:



Dvoboj teških topova

Borbu su prve započele krstarice, ali u razmjeni paljbe na velikoj udaljenosti nije postignut ni jedan izravni pogodak. Za to vrijeme se Warspite približio talijanskoj glavnini. Talijani su prvi preuzeli inicijativu i admiral Campioni zapovijedio je napad na britanske bojne brodove. Admiralski brod brod Giulio Cesare otvorio je paljbu na Warspite u 15:52 h sa udaljenosti od preko 26.000 m, dok je Conte di Cavour čekao da mu se Malaya približi na domet. Warspite je odmah odgovorio, dok je Malaya otvorio paljbu u 15:54 h unatoč tome što su ciljevi bili podalje izvan dometa topova.
U 15:59 h jedna granata sa bojnog broda Warspite pogodila je palubu bojnog broda Giulio Cesare na poziciji PZO topova 37 mm. Kako je ventilacijski sistem uvukao dim u strojarnicu neki prostori su morali biti napušteni, pa je brzina broda pala na 18 čvorova. Pogodak je pao sa udaljenosti od preko 24.000 m, što je jedna od najvećih daljina artiljerijskog pogotka u povijesti ratova na moru.

Giulio Cesare ispaljuje salvu na Warspite, snimka sa bojnog broda Conte di Cavour:



Oštećenja na bojnom brodu Giulio Cesare:



Cesare i Cavour nisu postigli ni jedan pogodak, ali je nekoliko salvi palo vrlo blizu britanskih brodova i krhotine su nanijele manja oštećenja na razaračima koji su pratili Warspite. U 16:01 h talijanski razarači položili su dimnu zavjesu da prekriju bojne brodove. U međuvremenu je Warspite prekinuo borbeni dodir kako bi pričekao Malayu da se pridruži. S obzirom da se približavao i Royal Sovereign admiral Campioni odlučio je povući Cesare i Cavoura u Messinu.
Bitka još nije bila završena. Talijanske teške krstarice otvorile su paljbu na britanske krstarice. U kratkotrajnoj borbi krstarica Bolzano pogođena je s tri granate kalibra 152 mm sa krstarice Neptune. Bitka je okončana u 16:50 h povlačenjem obiju strana.
Bitka se odvijala u relativnoj blizini talijanskih kopnenih aerodroma, praktično pred nosom Regia Aeronautica, pa je zrakoplovstvo moglo odigrati važnu ulogu. Međutim, ta uloga je bila potpuno beznačajna i to iz dva razloga: napadi su došli prekasno i bili su neefikasni. Talijanski bombarderi napadali su sa velikih visina kako bi izbjegli paljbu PZO topova, a osim toga pedesetak bombardera izbacilo je bombe na vlastite brodove. To je bila posljedica rivalstva pa i svojevrsne netrpeljivosti Regia Aeronautica i Regia Navale, zbog čega nisu prije rata izvođene nikakve zajedničke vježbe ni bilo kakve pripreme za suradnju između flote i zrakoplovstva.
Bitka kod rta Stilo bila je prvi veliki sukob između talijanske i britanske flote na Sredozemnom moru u II. SR. Također je bila i jedan od rijetkih međusobnih sukoba između bojnih brodova u ratu, a jedini te vrste u Sredozemlju (u bici kod rta Teulada u studenom 1940. talijanski Vittorio Veneto i Giulio Cesare i britanski HMS Ramillies i HMS Renown pucali su isključivo na krstarice dok se Talijani nisu povukli).

Bitka kod rta Stilo, grafički prikaz:



Zanimljivo je da su obje strane kasnije prikazivale bitku kod rta Stilo kao svoju taktičku pobjedu. Svakako bi Britanci imali više prava na takvu tvrdnju - jer su gonili talijansku flotu na domaku matične obale i doslovce pred nosom talijanskih aerodroma - no u stvarnosti je rezultat bio, šahovski rečeno, remi. Obje strane ispunile su svoje glavne zadatke, sprovođenje i zaštitu konvoja, pri čemu nisu izgubile ni jedan brod.
Ovaj pomorski sukob donio je dva iskustva koja će biti karakteristična i za nastavak pomorskog rata na Mediteranu - Britanci su demonstrirali izrazitu taktičku agresivnost, dok su Talijani neuspješno pokušavali organizirati suradnju flote i zrakoplovstva.
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   14.07.18 15:06

''Nogometni rat'' između Salvadora i Hondurasa 14.-16. srpnja/jula 1969.

Dok čekamo rezultate današnje i sutrašnje završne nogometne utakmice vrijedi podsjetiti da je tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine izbio pravi oružani sukob - takozvani Nogometni rat (La guerra del fútbol) ili Rat od 100 sati između latinskoameričkih država Salvadora i Hondurasa.
Tenzije između dvije siromašne države Srednje Amerike, koje su postojale već ranije, dosegle su vrhunac u lipnju 1969. godine kada su Salvador i Honduras igrali dvije utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Do masovne tučnjave došlo je već na prvoj utakmici 8. lipnja u Tegucigalpi (pobjeda Hondurasa 1:0), dok je nasilje još više eskaliralo na utakmici u San Salvadoru 15. lipnja (3:0 za Salvador).

Salvador i Honduras:



Masovna tučnjava na jednoj od utakmica:



Odlučujuća treća utakmica odigrana je u Mexico Cityju 26. lipnja. Salvador je pobijedio s 3:2 i plasirao se na Svjetsko prvenstvo. Istog dana je vlada Salvadora prekinula diplomatske odnose s Hondurasom optužujući vlasti susjedne države da su skrivile protjerivanje 11.700 Salvadoraca iz Hondurasa te da nisu poduzele potrebne mjere da spriječe i kazne ubojstva, pljačke i silovanja. Ali nije stalo na tome - oružane snage Salvadora prodrle su 14. srpnja na teritorij Hondurasa u tri smjera i stigle na domak glavnog grada Tegucigalpe. Honduras je reagirao zračnim napadima na aerodrom Ilopango i na rezervoare nafte u luci Acajutla. Rat je okončan intervencijom Organizacije američkih država, a stajao je života 900 vojnika i civila u Salvadoru i 2.100 u Hondurasu.

Rat je dobio veliki prostor u medijima:



Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   17.07.18 9:11

Početak Španjolskog građanskog rata 17. srpnja/jula 1936.

Građanski rat u Španjolskoj, koji je trajao od 17. srpnja 1936. do 1. travnja 1939., bio je po mnogočemu uvod u Drugi svjetski rat. Smatra se prvim oružanim nastupanjem fašizma, a također je poslužio kao svojevrsni poligon za isprobavanje novih oružja i njihove taktičke i operativne upotrebe.

Pobuna vojske protiv vlade

Španjolska je sredinom tridesetih godina XX. stoljeća bila politički nestabilna zemlja. Nakon ukidanja monarhije i proglašenja republike 1931. godine zemlju je pogodila velika gospodarska kriza što je pogodovalo radikaliziranju političke scene. S jedne strane je jačao utjecaj komunista i anarhista, a s druge strane su pokušaji republikanskih vlada da provedu reforme izazvali reakciju konzervativnog dijela španjolskog društva - zemljoposjednika, Katoličke crkve i vojske.
U proljeće 1936. na vlast je došla široka koalicija pod imenom Narodni front (Frente Popular), u čijem sastavu su bile stranke socijalista, komunista, anarhista i lijevih republikanaca, uz potporu galicijskih i katalonskih nacionalista te sindikata. Na čelo vlade došao je u srpnju socijalist Francesco Largo Caballero.
Konzervativna nacionalistička desnica - konfederacija autonomnih desnih grupa (Confederación Española de Derechas Autónomas), monarhisti, katolički Karlisti i fašistička organizacija falangista (Falange Española Tradicionalista y de las Juntas de Ofensiva Nacional Sindicalista) - nije prihvatila novu demokratski izabranu vlast. Zaredali su brojni incidenti i ubojstva političkih protivnika, a visoki vojni krugovi su pripremali državni udar i preuzimanje vlasti.

Francesco Largo Caballero:



Salvador Dali, ''Mekana konstrukcija s kuhanim grahom (slutnja građanskog rata)'', početak 1936.:



Pobuna je započela 17. srpnja 1936. kada je vođa falangista general José Sanjurjo izdao takozvanu proklamaciju (pronunciamiento) o preuzimanju vlasti. Sanjurjo je tri dana kasnije poginuo u zrakoplovnoj nesreći pa je vodstvo pobune preuzeo general Francisco Franco.

Francisco Franco:



Odnos snaga

Pobunjenicima su se pridružile vojne jedinice u protektoratu Španjolski Maroko, u Pamploni, Burgosu, Zaragozi, Valladolidu, Cádizu, Córdobi i Sevilli. Međutim, najvažniji gradovi poput Madrida, Barcelone, Valencie, Bilbaoa i Málage ostali su u rukama Republikanaca. Također su republikanskoj vladi ostali odani veći dio zrakoplovstva, mornarice i civilne policije, a u mnogim dijelovima zemlje pučistima su se uspješno suprostavile različite ljevičarske milicije.
Stoga je, umjesto brzog preuzimanja vlasti, uslijedio dugotrajan i iscrpljujući građanski rat koji je trajao dvije godine i osam i pol mjeseci.

Nadzor nad teritorijem Španjolske na početku rata, grafički prikaz (žuto = Republikanci, zeleno = Frankisti):



Glavnu snagu pobunjenika na početku rata predstavljale su vojne jedinice jačine 30.000 ljudi u Španjolskom Maroku, sastavljene većinom od dobro uvježbanih profesionalaca, koje su prebačene na teritorij Španjolske morskim i zračnim putem uz pomoć Talijana i Nijemaca.
Obje strane su se pouzdavale u pomoć drugih zemalja. Frankisti su zatražili i odmah dobili pomoć u oružju i ljudima od Njemačke i Italije. Talijani su već potkraj 1936. godine poslali u Španjolsku takozvani Dobrovoljački korpus (Corpo Truppe Volontarie) s motoriziranom divizijom ''Littorio'' i divizijama crnih košulja ''Dio lo Vuole'', ''Flamme Nere'' i ''Penne Nere'', te grupom tenkova i oklopnih automobila (Raggruppamento Carristi). Korpusom su zapovijedali (redom) generali Mario Roatta, Ettore Bastico, Mario Berti i Gastone Gambara. Također su Frankisti dobili od Italije pomoć u oružju i municiji, a talijanska ratna mornarica je sudjelovala u blokadi obale pod nadzorom Republikanaca.
Frankiste je također pomagala i Njemačka. Osim sudjelovanja u ''zračnom mostu'' za prebacivanje pobunjeničke vojske iz Španjolskog Maroka upućena je zrakoplovna Legija Kondor (Legion Condor), koja se sastojala od 3 eskadrile bombardera Junkers Ju-52 i 3 eskadrile lovaca Heinkel He-51 te pomoćnih jedinica, a Legijom je zapovijedao general Hugo Sperrle. Upućena je i oklopna jedinica s 106 tenkova PzKw I kojom je zapovijedao general Wilhelm Ritter von Thoma. Tokom rata Njemačka je pojačala svoje jedinice i ujedno opskrbljivala Frankiste oružjem i municijom.
Republikanska vlada je također zatražila pomoć iz inozemstva, prije svega od susjedne Francuske. Međutim je nekoliko zemalja na čelu s Velikom Britanijom i Francuskom, u strahu da se sukob ne proširi na cijeli europski kontinent, u kolovozu 1936. potpisalo sporazum o suzdržavanju od intervencije (Non-Intervention Agreement) i formiralo takozvani Komitet za nemiješanje (Non-intervention Committee). Ironično, u Komitet su ušli i predstavnici zemalja koje su bile izravno umiješane u Španjolski građanski rat - Njemačke, Italije i SSSR.
Republikanci su na kraju dobili vojnu pomoć od SSSR-a i Meksika, te nešto malo od Francuske. U borbu na strani vlade uključilo se i 40.000 dobrovoljaca iz 53 zemlje, koji su bili u sastavu Internacionalnih brigada.
Daleko najveću pomoć Republikanci su primili od SSSR-a morskim putem. Prema dostupnim podacima Sovjeti su španjolskoj vladi dopremili između 630 i 800 aviona, 330-360 tenkova i 1.000-1.900 komada artiljerijskih oružja. Također je upućeno između 2.000 i 3.000 vojnih savjetnika, a u borbama na strani Republikanaca je sudjelovao određen broj sovjetskih pilota i tenkista.
Što se tiče odnosa snaga, prema dostupnim podacima za 1938. godinu na strani Republikanaca je bilo 450.000 ljudi, 350 aviona i 200 artiljerijskih baterija, dok su Frankisti u istom razdoblju raspolagali s 600.000 ljudi, 600 aviona i 290 artiljerijskih baterija (u tu brojku su uračunate i njemače i talijanske snage).

Tok rata

Nakon uspješnog izbijanja na Pirineje Frankisti su uspjeli presjeći teritorij pod nadzorom Republikanaca na dva dijela, da bi u listopadu 1936. pokrenuli veliku ofenzivu s ciljem zauzimanja Madrida. Napad je zaustavljen i započela je OPSADA MADRIDA koja će potrajati više od dvije godine.
Prvi sukob oklopnih snaga protivničkih strana zbio se 29. listopada 1936. u BICI KOD SESENE. Riječ je o protunapadu Republikanaca radi zaustavljanja ofenzive Frankista na Madrid. Mješovita brigada snage od oko 3.800 ljudi i 15 tenkova T-26 napala je grad Seseñu, uporište Frankista koje je držala jedna konjička jedinica i neutvrđeni broj talijanskih tanketa L3/33. Tenkovi T-26 su ušli u grad i uništili na prepad dva pješadijska bataljona, dvije manje konjaničke jedinice, 10 topova i 11 tanketa, te pobili oko 600 frankističkih vojnika. Nakon toga su tenkovi izašli na drugu stranu grada. Republikanci su izgubili 3 tenka, koji su uništeni bocama sa zapaljivom smjesom (bomba incendiaria). Međutim pješadija nije pratila tenkove koji su se morali povući, stoga je napad završio neuspjehom.

Republikanski tenk T-26 u nastupanju:



Pokušaji Frankista da zauzmu Madrid završili su neuspjehom, a u velikoj BICI KOD GUADALAJARE od 8. do 23. ožujka 1937. ponovo se pokazala inferiornost talijanskih tanketa L3/33. Međutim snage Republikanaca nisu bile dorasle sve jačem pritisku Frankista, Nijemaca i Talijana, kao i njihovom premoćnom zrakoplovstvu, te su postupno gubile teritorij pod svojim nadzorom.
Građanski rat u Španjolskoj definitivno je odlučen u BICI NA EBRU, najvećoj i najdugotrajnijoj bici u ratu koja je trajala od 25. srpnja do 16. studenog 1938. Republikanci su planirali ofenzivu velikih razmjera s glavnim ciljem rasterećivanja pritiska Frankista na Valenciju i Kataloniju. Nakon početnog uspjeha Republikanaca, koji su forsirali rijeku Ebro i formirali mostobran uslijedio je zastoj i zatim protuofenziva Frankista. U bici su na obje strane sudjelovali i tenkovi, ali je glavnu ulogu odigralo zrakoplovstvo - naročito njemačka Legija Kondor. Bitka je okončana porazom republikanskih snaga i velikim gubicima na obje strane.
U bici na Ebru slomljena je kičma republikanske vojske i Frankisti su pristupili završnim operacijama. Barcelona je pala 26. siječnja, a Madrid 31. ožujka 1939. Posljednje republikanske trupe predale su se 1. travnja. Oko pola mlijuna ljudi prebjeglo je u Francusku preko Pirineja, dok su Frankisti postrijeljali između 30.000 i 200.000 pristalica Republike. Mnogi su pohapšeni i upućeni na prisilni rad na izgradnji pruga, isušivanju močvara i kopanju kanala.

Stanje na fronti u veljači 1939., grafički prikaz:



Epilog

Broj žrtava Španjolskog građanskog rata nikada nije točno utvrđen, no u svakom slučaju je bio golem. Broj poginulih vojnika i civila procjenjuje se na pola milijuna do milijun, a pola milijuna pristalica Republike napustilo je zemlju. U Španjolskoj je nastupilo razdoblje diktature generala Franca, koja će ovu zemlju odvesti u međunarodnu izolaciju sve do sredine sedamdesetih godina.
U Drugom svjetskom ratu očekivalo se pristupanje Španjolske silama Osovine, no Franco nije bio uvjeren u njihovu pobjedu pa je čuvao neutralni status zemlje. Jedini španjolski doprinos ratu bilo je slanje takozvane Plave divizije (División Azul, službeno označena kao División Española de Voluntarios) i Plave eskadrile (Escuadrillas Azules) na Istočnu frontu. Na pritisak zapadnih Saveznika i dijela domaćih konzervativnih političara i Katoličke crkve španjolske snage su vraćene u zemlju 1943. godine.
U Španjolskom građanskom ratu su određenu ulogu imale i oklopne snage obiju strana. Pokazalo se da tadašnji tipovi lakih tenkova nisu dorasli čak ni provizornoj protuoklopnoj obrani, a da tankete naoružane isključivo mitraljezima mogu poslužiti jedino za rastjerivanje uličnih demonstranata. Također se pokazalo da tenkovi ne mogu uspješno djelovati bez dobro organizirane i koordinirane potpore pješadije i artiljerije. Iz iskustava operativne upotrebe tenkova izvučeni su i neki pogrešni zaključci, pa je primjerice SSSR rasformirao svoje mehanizirane korpuse i ponovo će ih na brzinu obnavljati tek od druge polovice 1940. godine.
Franco je umro 1975. godine, a po njegovoj vlastitoj odluci koju je potvrdio parlament (Cortez) 1969. godine, nasljedio ga je kao šef države kralj Juan Carlos I (Juan Carlos Alfonso Víctor María de Borbón y Borbón-Dos Sicilias). Otada počinje razdoblje otvaranja Španjolske prema svijetu i sveopćeg gospodarskog i civilizacijskog napretka.
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   18.07.18 6:38

Smijenjen japanski ratni vođa general Hideki Tōjō, 18. srpnja/jula 1944.



Jedan od najpoznatijih likova među nacionalnim liderima u Drugom svjetskom ratu bio je japanski general Hideki Tōjō (1884.-1948.). Od 1940.godine bio je ministar rata u vladi koju je vodio Fumimaro Konoe. Kako je Konoe bio protivnik rata s USA bio je smijenjen i za predsjednika vlade je 17. listopada 1941. imenovan Tōjō. Tokom rata je bio glavni simbol japanske agresivnosti i militarizma.

Tōjō u posjetu japanskim vojnicima na Filipinima:



Nakon što su japanska kola krenula nizbrdo Tōjōva vlada je pala 18. srpnja 1944. i dužnost predsjednika vlade preuzeo je general Kuniaki Koiso. Tōjō je također smijenjen sa položaja šefa Imperijalnog generalštaba.
Poslije rata Tōjō je uhapšen i izveden pred Međunarodni vojni sud za Daleki Istok (International Military Tribunal for the Far Eeast) pod optužbom za planiranje i vođenje agresivnog rata, kršenje međunarodnog prava, neizazvane agresije na nekoliko zemalja te zapovijedanje i poticanje nehumanog postupanja prema ratnim zarobljenicima i civilnom stanovništvu. Osuđen je na smrt i obješen 23. prosinca/decembra u zatvoru Sugamo. Neposredno pred smrt Tōjō se ispričao zbog zločina japanske vojske i apelirao je na Amerikance da budu milostivi prema japanskom narodu.

Tōjō pred Međunarodnim vojnim sudom za Daleki Istok:



Neki povjesničari osporavaju Tōjōvu osudu tvrdeći da je poslužio kao ''žrtveni jarac'' kako bi se prikrila odgovornost imperatora Hirohita i carske obitelji.
Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   19.07.18 13:47

Pomorska bitka kod rta Spada 19. srpnja/jula 1940.

Poslije Talijansko-turskog rata 1912. godine Italija je okupirala Rodos i otočje Dodekanez u jugoistočnom dijelu Egejskog mora. Pod talijanskom okupacijom su otoci ostali sve do 1943. godine, a potpisivanjem Pariškog mirovnog ugovora 10. veljače 1947. formalno su vraćeni Grčkoj nakon što su 740 godina bili u rukama stranih sila.

Egejsko more, desno dolje Rodos i Dodekanez:



Između dva svjetska rata Talijani su Rodos i Dodekanez pretvorili u vojne baze, kao uporište za njihove aspiracije u istočnom Sredozemlju. Izgrađena je čitava mreža vojnih aerodroma, dok je u luci Lakki na otoku Lerosu uređena pomorska baza. Ulaskom Italije u Drugi svjetski rat na Lerosu su bila bazirana 2 razarača, 4 torpiljarke, 15 torpednih čamaca, 8 podmornica i 5 pomoćnih brodova. Zapovjednik Forze navali dell'Egeo bio je kontraadmiral (contrammiraglio) Luigi Biancheri.
Ove snage su bile nedostatne da ugroze dominaciju britanske Mediterranean Fleet u tom dijelu Sredozemlja. Stoga su Talijani nakon bitke kod rta Stilo u srpnju 1940. uputili 2. diviziju krstarica (II. Divisione Incrociatori) iz Tripolisa u Leros. Diviziju su činile lake krstarice Giovanni delle Bande Nere (admiralski brod) i Bartolomeo Colleoni klase Di Giussano. Krstarice su imale standardnu istisninu od 6.500 t, brzinu od 37 čv. i glavno naoružanje od po 8 topova kalibra 152 mm u 4 dvocijevne kule. Zapovjednik divizije bio je kontraadmiral (contrammiraglio) Ferdinando Casardi.

Krstarica Giovanni delle Bande Nere:



Admiral Ferdinando Casardi:



Dok su talijanske krstarice prolazile kroz Kiterski tjesnac, sjevernije u Egejskom moru nalazila se mala skupina britanskih brodova u potrazi za podmornicama. U skupini su bili laka krstarica HMAS Sydney i razarači HMS Hyperion, HMS Havock, HMS Hasty, HMS Hero i HMS Ilex. Brodovima je zapovijedao kapetan bojnog broda (captain) John Collins, zapovjednik krstarice Sydney.
Britanski brodovi bili su podijeljeni u dvije manje skupine. Četiri razarača nadzirala su Kiterski tjesnac, dok su se Sydney i razarač Havock nalazili 40 milja sjevernije. Talijanske krstarice primijetile su britanske razarače 19. srpnja u 7:30 h i otvorile na njih paljbu. Razarači su odmah okrenuli prema sjeveru kako bi navukli talijanske brodove na Sydney.
Krstarica Sydney klase Leander imala je standardnu istisninu od 7.200 t, brzinu 32 čv. i 8 topova kalibra 152 mm u četiri dvocjevne kule. Bila je puno bolje oklopljena od talijanskih krstarica.

Krstarica HMAS Sydney:



Nadajući se lakom plijenu Talijani su progonili razarače, da bi u 8:29 h došli pod udar topova krstarice Sydney koja je otvorila paljbu s udaljenosti od 18.000 m. Ukupni odnos snaga bio je približno jednak - jedna talijanska krstarica mogla je voditi borbu sa Sydney, dok je druga mogla pucati na razarače. Međutim, admiral Casardi smjesta ja zapovijedio povlačenje prema Kiterskom tjesnacu.
Ostalo je nejasno zašto talijanske krstarice nisu skrenule prema istoku i uplovile u Kretsko more. Time bi vršile svoj glavni zadatak tj. plovile bi prema Lerosu, a zahvaljujući superiornoj brzini mogle bi izmaknuti potjeri. Čini se da su dva moguća uzroka za takvu odluku. S jedne strane Casardi nije htio riskirati prilaženje preblizu obali Krete, a s druge strane njegove krstarice zbog lošeg održavanja pogonskih strojeva nisu mogle postići deklariranu brzinu od 37 čv.
U svakom slučaju Britanci su krenuli u progon pucajući na Talijane s razmjerno velike udaljenosti. Nakon otprilike sat vremena jedna granata od 152 mm pogodila je krstaricu Bartolomeo Colleoni u strojarnicu, zbog čega se brod zaustavio na oko 4 nm sjeverozapadno od rta Spada. Unatoč gubitku pogona i nemogućnosti korištenja glavnih topova krstarica je nastavila borbu pomoćnom baterijom kalibra 100 mm. U 9:59 h razarači Hyperion i Ilex pogodili su je s 3 torpeda, nakon čega je nestala s površine.

Uništenje krstarice Bartolomeo Colleoni, u pozadini otok Kreta:



U međuvremenu je Sydney nastavila progoniti Bande Nere i pogodila je najmanje dva puta, a onda je prekinula potjeru. Po britanskim izvorima razlog je bio pomanjkanje municije, a po talijanskim (netočnim) salva koja je pogodila Sydney. Bande Nere je uspjela pobjeći i skloniti se u Tobruk. Ni ona nije preživjela rat - potopljena je 1. travnja 1942. od podmornice HMS Urge.
Britanski razarači spasili su 555 članova posade krstarice Bartolomeo Colleoni, dok je 121 mornar i oficir poginuo. Svakako valja spomenuti i jednu bizarnu epizodu, tipičnu za Talijane u to vrijeme. Bombarderi Regia Aeronautica sa Rodosa i Dodekaneza, koje je Casardi zvao u pomoć na početku bitke, pojavili su se kada je sve bilo gotovo - ali točno na vrijeme da bombardiraju i lakše oštete razarač Havock dok je spašavao preživjele s krstarice Colleoni. Pri tome su talijanski zrakoplovci počinili i fratricid, jer su eksplozije bombi u moru pobile jedan dio brodolomaca.
Na britanskoj strani u bici kod rta Spada lakše je oštećena krstarica Sydney, a ljudski gubici suz iznosili jedan ranjeni mornar.

Bitka kod rta Spada, grafički prikaz:



Ni Sydney nije preživjela rat. Točno četiri mjeseca poslije bitke kod rta Spada, 19. studenog 1941., susrela je sjeverno od obale Australije njemački rejder Kormoran. U međusobnoj razmjeni paljbe oba broda su potopljena dok je Sydney nestala s čitavom posadom od 645 ljudi.
Na vrh Go down
Zoran I
Vodnik I klase
Vodnik I klase
avatar

Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 593
REPUTACIJA : 9
Član od : 2015-01-02
M(j)esto Izola

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   28.07.18 19:25

ZAČETEK I.SVETOVNE VOJNE

Na današnji dan leta 1914 je Avstro-Ogrska napovedala vojno Srbiji, s čimer je bil svet pahnjen v morijo do takrat neslutenih razsežnosti, saj je zahtevala 8,5 milijona smrtnih žrtev.

Vojna napoved Avstro-Ogrske Srbiji je sledila atentatu v Sarajevu, ki se je zgodil mesec dni prej. Napad na avstrijskega prestolonaslednika Franca Ferdinanda, v katerem je umrla tudi njegova žena, vojvodinja Zofija, ki ga je izvedel gimnazijec Gavrilo Princip, sicer ni bil vzrok za prvo svetovno vojno, bil pa je posledica tedanjih razmer.

Avstro-Ogrska je tako 23. julija 1914 srbski vladi postavila ultimat, v katerem je med drugim zahtevala, da ta do 25. julija prevzame krivdo za atentat, prepreči protiavstrijsko medijsko gonjo, umakne sporne šolske knjige in v medijih objavi poniževalne izjave.

Srbija je privolila v vse, ni pa mogla sprejeti udeležbe avstrijskih policistov pri preiskavi v Beogradu. Za Avstro-Ogrsko je bilo to premalo in 28. julija je Srbiji napovedala vojno, s čimer je sprožila verižne vojne napovedi drugih držav.

Izbruhnila je vojna, ki se je končala štiri leta pozneje s kapitulacijo Nemčije in z razpadom avstro-ogrske monarhije. Razpadlo je tudi Otomansko cesarstvo, v Rusiji pa je boljševiška oktobrska revolucija odnesla ruskega carja.

KOBARIŠKI MUZEJ

"Kobariški muzej ni muzej vojne, pač pa človeka in njegove stiske. Ni muzej zmage in slave, osvojenih in poteptanih zastav, zavojevanja in maščevalnosti, revanšizma in nacionalnega ponosa. V ospredju je človek, tisti, ki glasno ali pri sebi, zase ali pa za sotrpine, v različnih jezikih sveta nenehno govori: "Prekleta vojna!" V kratki kletvi je zajeta temeljna izpoved Kobariškega muzeja, njegova uspešnost ter pravica in potreba, da živi in se razvija."
(Dr. Branko Marušič, Kobariški muzej - Vodnik po muzeju)

KRNSKA SOBA:

Predstavitvi začetka spopadov ob Soči po vstopu Italije v vojno 24. maja 1915 je namenjena Krnska soba. Italijanski alpini so dosegli prvi velik uspeh na soški fronti prav z zavzetjem Krna, ko so že 16. junija iztrgali vrh te 2244 metrov visoke gore iz rok madžarskih branilcev.
Osrednji eksponat v tem prostoru je maketa Krna, Batognice in sosednjih vrhov v merilu 1:1000. Mnogi obiskovalci si jo podrobno ogledajo pred izbiro pristopa na ta najvišje ležeči del nekdanjega bojišča ali pa po vrnitvi iz tega nepozabnega "muzeja na prostem".

"Vode ni. Teren je zelo težak, skalnat …"
(Poročilo enote Kratochwil, 6.junija 1915)


26. julij 1915

"Ob sedmih se odpravimo na pohod proti skrajnemu grebenu Krna, ki ga sedaj naši, zato ker je prepojen s krvjo, imenujejo Monte Rosso. …"
(Virgilio Bonamore, Dnevnik 1915)


BELA SOBA:

Bela soba govori o trpljenju vojakov v gorah v devetindvajsetih mesecih bojevanja. Nihče med njimi si pred odhodom na bojišče ni predstavljal, kaj jih tam čaka. Avstro-ogrski vojaki so pred tem doživeli deset mesecev bojev na ravnicah ruske fronte in na Balkanu, večina Italijanov pa sploh še nikoli ni bila na bojišču. Krutemu okolju gorskega krasa so se pridružile vse težave in žrtve, ki so jih terjale zime s pet, šest in več metri snega, transporti čez Julijske Alpe … Vojna nikakor ni bila končana še pred prvo zimo, kot so na začetku zagotavljali politiki in generali.

2. avgust 1915

"Danes nadaljujem z dnevnikom. V štirih dneh, ki sem jih prebil na Batognici, nisem mogel pisati. V teh dneh sem doživel najbolj žalostne grozote te strašne vojne. … 29. sem bil 24 ur v strelskem jarku in čepel med trupli naših fantov in sovražnikov. Smrad je bil neznosen, … Vode je malo in smrdi. Prinašajo jo v mehovih. Dva dni nisem ne pil, ne jedel …"
(Virgilio Bonamore, Dnevnik 1915)


SOBA ZALEDJA:

Soba zaledja pripoveduje tudi o tem, da je zaledje soške fronte postalo pravo "mravljišče" stotisočev vojakov in delavcev, posejano od Rombona do obale Tržaškega zaliva. Vojaški stroj obeh armad je zahteval vse več utrjenih položajev, cest, vodovodov, žičnic, bolnišnic, pokopališč, delavnic, javnih hiš ...

"Zaledje" - čarobna beseda. Počitek, spanje, voda, hrana, konec strahu, zabava … vse do ponovnega odhoda v strelske jarke.
"Pred vojno smo vsi obdelovali zemljo in smo bili navajeni na varčevanje in vsakovrstno pomanjkanje. Z marsičem smo se srečali šele tukaj: kajenje, kava, konzerve in tobak so bile stvari, ki tam niso bile v navadi. Na deželi jih je bilo videti le poredko, saj jih je bilo treba kupiti, denarja pa tam ni bilo videti prav pogosto."
(É stato un autunno freddo, Edizioni Saisera, 2009)


ČRNA SOBA:

Pripoved o 29 mesecih pozicijskega bojevanja ob Soči zaključuje soba opozorila - Črna soba. Portreti alpinov med molitvijo preden so bili poslani v boj, vrata italijanskega vojaškega zapora, razpelo in skulptura alpina, ki žaluje na grobu svojega padlega tovariša, topovska lafeta sredi razbitega kamenja in železja, nad njo pa fotografije strahot vojne govorijo o nesmislu, ki se je v gorah po zavzetju Krna dogajal celih 28 mesecev. Vsi nadaljnji napadi italijanskih vojakov proti dobro utrjenim avstro-ogrskim položajem so bili neuspešni. Umik na izhodiščne položaje je dovoljevalo šele poročilo o hudih izgubah na bojišču. V stavbi, ki je danes muzej, je delovalo italijansko vojaško sodišče.

4. avgust 1915
"… Tedaj pa se je nenadoma zgodila neverjetna tragedija. Dva avstrijska topa, o katerih se nam ni niti sanjalo, sta odprla navzkrižni ogenj z desne in leve natanko med bersaljerje in vse pokosila. Navzkrižni ogenj mitraljezov iz razdalje, manjše od 300 metrov, je z vsakim rafalom podiral desetine mož. Bili smo nekaj više in prisostvovali strašni klavnici. …

15. avgust 1915
Šele danes sem lahko doumel, kako neizmerna je bila nesreča. 21. bataljona, z izjemo preživele petdeseterice, ni več, 7. in 9. četa 36. bataljona sta prepolovljeni, 23. bataljon je zdesetkan. Strašen polom. …"

(Virgilio Bonamore, Dnevnik 1915)


II.NADSTROPJE:

V drugem nadstropju je predstavljeno gradivo o sklepnem dejanju soške fronte, o 12. soški bitki, protiofenzivi elitnih nemških in avstro-ogrskih enot, poimenovani Kobariška bitka. Italijansko poveljstvo so 24. oktobra 1917 presenetile prav na goratem območju Zgornjega Posočja in z novo taktiko vojskovanja dosegle zmago, ki je zadnje leto vojno preselila globoko na italijansko ozemlje. Napadalci so morali v pripravo ofenzive vložiti izreden napor in v dobrem mesecu do vznožja gora prepeljati kar za 2400 vlakov potrebnega materiala in mož, nato pa ga prenesti in prepeljati preko gora v Soško dolino. Obiskovalcem muzeja obsežnost te naloge ponazarja 27 m2 velik relief Zgornjega Posočja v merilu 1:5000 in veliki zemljevidi premikov in razporeditve enot.

14. oktober
"Po zajtrku sem pregledal 119. in 121. polk: odlično stanje. Čudovit človeški material."

26. september (Kobilja glava 1475 m)
"Ko smo dosegli vrh … smo lahko iz višine opazovali gorovje, ki ga je zasedel sovražnik… Našim generalom je bilo potrebno razložiti namen, cilje in podrobnosti našega načrta. Vse nam je šlo odlično od rok, saj se je bojišče razgrinjalo pod nami kot ogromen zemljevid."

(General Otto von Below, poveljnik XIV. Avstrijsko- nemške armade, Dnevnik)


Priprave na bitko in njen potek dokumentirajo številne fotografije, posnete predvsem v drugi polovici oktobra 1917 in prvih dneh bojev, najbolj obširno pa je predstavljeno dogajanje v Bovški kotlini vključno z nemškim napadom s plinskimi minami na enote brigade Friuli, prodor 12. šlezijske divizije od Tolmina proti Kobaridu ter enote nadporočnika Erwina Rommla preko pobočij Kolovrata do vrha Matajurja.
"Vse obzorje v smeri Bovca se je bliskalo, preplavljeno s svetlobo in ognjenimi plameni. V to ognjeno poplavo so kot ognjeni meteorji leteli izstrelki velikih topov, postavljenih v vasi Soča. Vsakega je spremljal strašen trušč."
(Josef Vachál, Maliř na frontě, Paseka, 1996)


KAVERNA

Podrobnejši opis dogodkov posreduje devetnajst minutni film, ki je na voljo v enajstih jezikih. Enako velja za zvočni zapis vojakovega pisma očetu v "italijanski kaverni", izkopani nekje v Krnskem pogorju. Njegova pripoved in zvočno ozadje, ki ga ustvarja ponarodela furlanska pesem Stellutis alpinis (Planike), se dotakneta čustev obiskovalcev in jih spodbujata k razmišljanju o človeških stiskah in trpljenju, ki so ga morali izkusiti vojaki na obeh straneh fronte.

"Dragi oče,
Nisem več na Krasu. Kot sem že pisal mami, sem bil v zaledju fronte ob spodnji Soči. Le za kratek čas desetih dni. Sedaj sem že skoraj mesec dni v Zgornjem Posočju, na tistem znanem višavju, ki smo ga med zadnjo ofenzivo osvojili. V borbah se je naša brigada dobro obnesla …
Spimo v kaverni, trpimo mraz zaradi neprestanih snežnih viharjev, ki divjajo, odkar sem prišel sem. Vendar sem se že navadil.
Nisem mogel verjeti, da bom lahko kdaj zaspal v takih nemogočih razmerah. A človek se vsega navadi. Pomisli, sedaj me tudi topovi ne zbudijo več! Izstrelke poznamo že po zvoku: izstrelek kalibra 75 škripa, tisti od 149 smrči, kaliber 152 žvižga in kaliber 305 tuli. Ta trušč in hrup sta postala nekaj vsakdanjega.
Drugače je z mano vse v redu in se dobro počutim. Ne objokujem in ne pogrešam preveč naših krajev. Pogrešam le vas moji najdražji, ker ne vem, kdaj vas bom spet videl.
Glede tega nimam dovolj notranje moči, še posebno ob večerih me prime domotožje in v mislih sem pri vas. Upam in sanjam z odprtimi očmi. To so hudi občutki.
Nato se sanje razblinijo. V trenutku si spet vojak in vidiš gore, reke in spet slišiš grmenje topov."

https://www.kobariski-muzej.si/
https://www.kobariski-muzej.si/o-muzeju/zgodovina/
https://www.kobariski-muzej.si/novice-in-dogodki/
https://www.kobariski-muzej.si/razstave/
https://www.kobariski-muzej.si/razstave/stalna-razstava/
https://www.soca-valley.com/sl/znamenitosti/prva-svetovna-vojna/muzeji-na-prostem/

KOTA 1313

Kota 1313 je bil med prvo svetovno vojno položaj avstroogrske topniške opazovalnice. S položaja 1313, ki se nahaja ob neposredni bližini neizrazitega vrha Veliki Rob, le ta pa jugovzhodno od bolj znanega Rombona se nam odpre lep razgled na Bovško kotlino, ter vrhove, ki le to obdajajo. Ob ruševinah topniške opazovalnice, pa se nahaja tudi vpisna skrinjica.

https://www.hribi.net/panorama.asp?goraid=1330
https://www.hribi.net/izlet/trdnjava_kluze_kota_1313_/1/1330/2234
http://www.naprostem.si/ture/2065/veliki_rob_kota_1313_od_trdnjave_kluze.html
http://www.kluze.net/pritlicje/prostor-1313

SIMON GREGORČIČ

Soči je Simon Gregorčič napisal leta 1879, ko je bila objavljena v Stritarjevem zvonu. V pesmi marsikdo vidi pesnikovo vizijo 1.svetovne vojne  in soških bitk...

SOČI

Krasna si, bistra hči planin,
Brdka v prirodni si lepoti,
ko ti prozornih globočin
nevihte temne srd ne moti —
krasna si, hči planin!
Tvoj tek je živ in je legak
ko hod deklet s planine;
in jasna si ko gorski zrak
in glasna si, kot spev krepak
planinske je mladine —
krasna si, hči planin!
Rad gledam ti v valove bodre,
valove te zelenomodre:
temna zelen planinskih trav
in vedra višnjevost višav
lepo se v njih je zlila;
na rosah sinjega neba,
na rosah zelenih gora
lepoto to si pila —
krasna si, hči planin!
Ti meni si predraga znanka!
Ko z gorskih prišumiš dobrav,
od doma se mi zdiš poslanka,
nesoča mnog mi ljub pozdrav —
Bog sprimi te tu sred planjav!...
Kako glasno, ljubo šumljaš,
kako čvrsto, krepko skakljaš,
ko sred gora še pot imaš!
A ko pridereš na ravnine,
zakaj te živa radost mine?
Kaj trudno lezeš in počasi,
zakaj so tožni tvoji glasi?
Težko se ločiš od hribov,
zibelke tvojega valovja?
Mar veš, da tečeš tik grobov,
grobov slovenskega domovja?
Obojno bol pač tu trpiš,
V tej boli tožna in počasna,
ogromna solza se mi zdiš,
a še kot solza - krasna!
Krasna si, bistra hči planin,
Brdka v prirodni si lepoti,
ko ti prozornih globočin
nevihte divje srd ne moti!
Pa oh, siroti tebi žuga
vihar grozán, vihar strašán;
prihrumel z gorkega bo juga,
divjal čez plodno bo ravan,
ki tvoja jo napaja struga —
gorjé, da daleč ni ta dan!
Nad tabo jasen bo obok,
krog tebe pa svinčena toča
in dež krvav in solz potok
in blisk in grom — oh, bitva vroča!
Tod sekla bridka bodo jekla,
in ti mi boš krvava tekla:
kri naša te pojila bo,
sovražna te kalila bo!
Takrat se spomni, bistra Soča,
kar gorko ti srce naroča:
Kar bode shranjenih voda
v oblakih tvojega neba,
kar vode v tvojih bo planinah,
kar bode v cvetnih je ravninah,
tačas pridrvi vse na dan,
narasti, vzkipi v tok strašán!
Ne stiskaj v meje se bregov,
srdita čez branove stopi,
ter tujce, zemlje lačne, vtopi
Na dno razpenjenih valov!

http://www.simongregorcic.si/pesmi/soci



                                            V strelskih jarkih je bilo veliko žrtev tudi zaradu smrtnonosnega plina


                                                             Vstopna veža Kobariškega muzeja


                                                       Srečale so se usode mnogih, ki se nikoli niso vrnili domov
Na vrh Go down
Max Blitz
KONTRA ADMIRAL
KONTRA ADMIRAL
avatar

Orden za vojne zasluge s velikom zvijezdom (I.red) Orden za VZ
Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima Orden za VZ
Medalja za Vojne Zasluge Medalja za VZ
Jubilarna Medalja "Prva Petol(j)etka Prva Petol(j)etka
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 22430
REPUTACIJA : 603
Član od : 2012-10-30
Dob : 50
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   15.08.18 19:53

15. kolovoza 1461. konačni kraj doživjela je bizantska carska era kad se Osmanlijama predalo Trapezuntsko Carstvo (na karti Trebizond), posljednje legitimno carstvo koje je bilo izravni nasljednik Rimskog Carstva.
To je carstvo postojalo još od 1204. godine, tj. od vremena kad su križari osvojili Carigrad pa su pojedini stanovnici Bizanta morali preseliti svoja uporišta moći u razne okolne krajeve.
Trapezuntsko Carstvo od tada je postojalo paralelno uz Nicejsko Carstvo (sa središtem u Niceji) i križarsko Latinsko Carstvo (sa središtem u Carigradu).
Upravo se Trapezuntsko Carstvo najduže održalo od carstava bizantske tradicije. Naime, Osmanlije su osvojili 1453. Carigrad, pri čemu je poginuo i posljednji okrunjeni tamošnji car, Konstantin XI. Paleolog. Isti osmanski sultan koji je osvojio Carigrad, Mehmed II. Osvajač, uspio je zavladati i gradom Trapezuntom (tur. Trabzon) na Crnom moru, posljednjim uporištem i prijestolnicom Trapezuntskog Carstva. Osmanlijama je to uspjelo nakon poduže opsade, a grad se predao na današnji datum 1461. godine. Posljednji vladar Trapezuntskog Carstva bio je car David II. iz dinastije Komnena (koja je nekoliko stoljeća ranije vladala i u Carigradu), pogubljen 1466. zajedno sa sinovima u Carigradu.


Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   17.08.18 6:17

Dvostruki zračni napad USAAF na Schweinfurt i Regensburg 17. kolovoza/augusta 1943. - Twelve o'clock high

Na konferenciji zapadnih saveznika u marokanskom gradu Casablanca početkom 1943. donijeta je i odluka o pokretanju kombinirane bombarderske ofenzive protiv strateških ciljeva u Njemačkoj pod nazivom Operation Pointblank. Prema planu britanski bombarderi napadali bi izabrane ciljeve noću, a američki danju jer su bili opremljeni izvrsnom ciljničkom spravom tipa Norden koja je omogućavala precizne napade s velikih visina.
Amerikanci su se uzdali u svoje bombardere Boeing B-17 Flying Fortress (leteća tvrđava), koji su bili dizajnirani za duboke prodore bez lovačke pratnje i stoga opremljeni velikim brojem teških mitraljeza za samoobranu. Osim toga su uveli i posebni borbeni poredak koji su nazvali Combat Box, gdje su se bombarderi štitili uzajamno i time višestruko povećavali učinak obrambene paljbe.
U tom razdoblju američki teški bombarderi bili su objedinjeni u 8. zračnoj armiji (8th Air Force) stacioniranoj u Velikoj Britaniji pod zapovjedništvom generala Ire Eakera, u kompleksu zračnih baza na području Istočne Anglije.

Boeing B-17 Flying Fortress:



Zapovjednik američke 8. zračne armije general Ira Eaker:



Pojava novog protivnika na nebu iznad Europe zatekla je Nijemce nespremne. Ubrzo se pokazalo da američki bombarderi, premda malobrojniji i s manjim teretom bombi u odnosu na britanske, nanose puno više štete jer napadaju danju točno određene objekte i za ono doba vrlo precizno. Također se pokazalo da su teško naoružane leteće tvrđave opasan protivnik za lovce koji ih napadaju. Stoga su Nijemci bili primorani na radikalne mjere - sa ostalih frontova povukli su glavninu svojih lovačkih snaga i koncentrirali ih za obranu Reicha. Ujedno su morali pronaći i odgovarajuću taktiku napada na leteće tvrđave. Stoga su počeli napadati bombarderske formacije s čela jer su primijetili da je obrambena paljba iz tog sektora najslabija. Tvorci ove taktike bili su zračni asovi Egon Mayer i Georg Peter Eder.
Kako se povećavao broj lovaca Luftwaffe, uz primjenu taktike čeonih napada, tako su rasli i gubici letećih tvrđava kod dubokih prodora bez lovačke pratnje. Naročito velike gubitke Amerikanci su pretrpjeli 17. kolovoza 1943. u misiji broj 84, dvostrukom napadu na Schweinfurt i Regensburg.
Toga dana iz Britanije je poletio do tada najveći broj letećih tvrđava, ukupno 376. Prva bombarderska divizija s 4 bombarderska winga i 230 bombardera koju je predvodio brigadni general Robert Williams imala je za cilj tvornice kugličnih ležajeva u Schweinfurtu, dok je Treća bombarderska divizija s 3 bombarderska winga i 146 bombardera koju je predvodio pukovnik Curtis LeMay imala napasti tvornicu Bayerische Flugzeugwerke u Regensburgu koja je proizvodila lovce Messerschmitt. Riječ je o ciljevima duboko unutar njemačkog teritorija i o do tada najdubljem prodoru u njemački zračni prostor. S obzirom da je lovačka pratnja tada imala doseg samo do belgijsko-njemačke granice, to je značilo da će najopasniji dio rute, onaj iznad Njemačke, bombarderi letjeti bez lovačke pratnje. Stoga su Amerikanci izradili posebni plan ove operacije kako bi sveli gubitke na podnošljivu mjeru i ujedno postigli iznenađenje u pogledu ciljeva.
Prema planu prva je trebala krenuti Treća bombarderska divizija odnosno skupina za Regensburg. Nakon bombardiranja svog cilja ova skupina neće se vraćati u Britaniju nego će skrenuti prema jugu, preletjeti Alpe i Sredozemno more i spustiti se u Alžiru. Na povratku u Britaniju bombardirati će usput jedan cilj u Francuskoj. Istom rutom, u vremenskom razmaku od deset minuta, letjeti će Prva bombarderska divizija odnosno skupina za Schweinfurt koja će iznad Wormsa skrenuti sa zajedničke rute i uputiti se prema svojem cilju, dolazeći iz smjera sunca kako bi se protuzračnoj artiljeriji otežalo ciljanje. Na taj način oba cilja bila bi bombardirana otprilike u isto vrijeme. Poslije napada skupina za Schweinfurt vratiti će se u Britaniju. Prema tom planu glavni udar njemačkih lovaca primila bi na sebe Treća bombarderska divizija u dolasku, a Prva bombarderska divizija u povratku. Ili, kako su to Amerikanci sažeto prikazali: ''The plan was brutally simple - LeMay would fight his way in and Williams would fight his way out" (plan je bio brutalno jednostavan - LeMay će morati izboriti svoj put do cilja, a Williams svoj put za povratak).
Oba visoka zapovjednika letjela su kao kopiloti u čelnim letećim tvrđavama svojih bombarderskih divizija.

Mapa napada na Schweinfurt i Regensburg 17. kolovoza 1943.:



Robert Williams:



Tako je bilo predviđeno planom, međutim Amerikancima je od početka krenulo naopako. Skupina za Regensburg krenula je na vrijeme, no skupina za Schweinfurt zbog magle na dijelu aerodroma kasnila je više od četiri sata. To je dalo njemačkim lovcima dovoljno vremena da najprije napadnu skupinu za Regensburg, zatim se spuste, popune gorivom i municijom i napadnu skupinu za Schweinfurt. Osim toga Amerikanci su otkriveni vrlo rano, još izvan dosega radarskog sustava. Jedan njemački patrolni brod primijetio je bombardersku formaciju iznad Sjevernog mora i odmah dojavio visinu i smjer leta. Nijemci su pripremili preko 300 (po nekim izvorima čak 400) lovaca da dočekaju der dicken hund (debelog psa) kako su Nijemci nazivali velike bombarderske formacije.
Prvi val lovaca pojavio se iznad Eupena na belgijsko-njemačkoj granici i napadi su slijedili u valovima sve do ciljeva, a kod skupine za Schweinfurt i u povratku. Kao rezultat iznimno jake njemačke protuzračne obrane od 376 letećih tvrđava koliko ih je poletjelo u napad njih 60 nije se vratilo, a od onih koje su se vratile više od polovice je bilo oštećeno. Jedan dio bombardera poslije slijetanja je otpisan jer je popravak bio nemoguć ili neisplativ. Od 60 bomardera koji se nisu vratili većinu su srušili njemački lovci. Dva je srušila protuzračna artiljerija iznad Schweinfurta, četiri su se prisilno spustila u neutralnoj Švicarskoj, jedan u Italiji, pet u Sredozemno more i tri u kanal La Manche. Poginulo je, ranjeno ili nestalo 585 članova bombarderskih posada. Američki avijatičari prijavili su rušenje 288 njemačkih lovaca što je izrazito pretjerana brojka - sâmi Nijemci priznali su gubitak 27 lovaca.
Amerikanci su se pitali je li postignuti rezultat bio vrijedan tolikih gubitaka. Podaci zračnog izviđanja pokazali su da su tvornice kugličnih ležajeva u Schweinfurtu pretrpjele tek polovičnu štetu, dok je napad na Regensburg postigao puni uspjeh - tvornica Bayerische Flugzeugwerke pretrpjela je velika razaranja i uništen je veliki broj već proizvedenih lovaca.

Bombarderi B-17 iz skupine za Regensburg 17. kolovoza 1943.:



Zračna snimka posljedica napada na tvornicu Bayerische Flugzeugwerke u Regensburgu:



Oštećena leteća tvrđava poslije slijetanja:



Unatoč iskustvu od 17. kolovoza Amerikanci su nastavili svoje, kako ih je Churchill nazvao, ''viteške i skupe'' napade na velikim udaljenostima bez lovačke pratnje pa su se gubici gomilali, da bi dosegli vrhunac na takozvani ''crni četvrtak'' (Black Thursday) 14. listopada 1943. u drugom napadu na Schweinfurt - od 291 leteće tvrđave 62 se nisu vratile, a dodatnih 17 je otpisano poslije slijetanja zbog prevelikih oštećenja. Tada su Amerikanci privremeno obustavili napade na velikoj dubini dok nisu osigurali dovoljan broj i odgovarajuće tipove lovaca za daleku pratnju.
I za kraj jedna zanimljivost. U jednoj od letećih tvrđava u skupini za Regensburg 17. kolovoza 1943. letio je kao kopilot Bernie Lay, kasnije poznati publicist. Po njegovom scenariju snimljen je film ''Twelve o'clock high'' (dvanaest sati, visoko) s Gregory Peckom u glavnoj ulozi.

Film koji se temelji na istinitom događaju - misiji broj 84 (Schweinfurt-Regensburg Mission):

Na vrh Go down
Stanko1
Stariji vodnik I klase
Stariji vodnik I klase
avatar

Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 771
REPUTACIJA : 78
Član od : 2013-02-24
Dob : 69
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   17.08.18 6:21

U zračnom ratu iznad Europe u II. SR obje strane primjenjivale su različite metode zavaravanja protivnika kako bi postigle iznenađenje u pogledu ciljeva napada. Naročito se to odnosilo na Angloamerikance, koji su bili suočeni s najtvrđim otporom i najopasnijim protivnikom u povijesti ratova u zračnom prostoru. Jednu od najuspješnijih varki izveli su Britanci u zračnoj operaciji koja je poznata kao:

RAF operacija Hydra 17./18. kolovoza/augusta 1943.

Na večer 17. kolovoza 1943. njemački lovci tek su se oporavljali od teške dnevne bitke s američkim letećim tvrđavama koje su napale Schweinfurt i Regensburg, kada je prislušna služba Luftwaffe registrirala pripreme za masovni noćni napad bombardera RAF-a na neki cilj u sjevernoj Njemačkoj, vjerojatno Berlin.
Upravo to je bilo ono što su Britanci htjeli da Nijemci povjeruju.

Pripreme bombardera Avro Lancaster za napad, snimka od 17. kolovoza 1943.:



Da bi održali Nijemce u uvjerenju kako će cilj napada biti Berlin Britanci su nad glavni njemački grad poslali malu skupinu lakih brzih bombardera Mosquito, koji su bacili svijetleće bombe za označavanje ciljeva i manju količinu razornih i zapaljivih bombi. General Hans Jeschonnek, načelnik Generalštaba Luftwaffe koji je bio zadužen za protuzračnu obranu Reicha, smjesta je izdao zapovjed da se svi raspoloživi noćni lovci koncentriraju na prilazima Berlinu. Međutim, glavna bombarderska formacija od 596 četveromotornih bombardera (324 Avro Lancaster, 218 Handley Page Halifax i 54 Short Stirling) imala je sasvim drugi cilj. Formacija je zaobišla lovačku zasjedu, zaobišla Berlin i zatim skrenula prema Baltičkom moru i otoku Usedom gdje se nalazio stvarni cilj - centar za raketna istraživanja Peenemünde gdje su Nijemci razvijali svoja takozvana oružja odmazde (Vergeltungswaffen) V-1 i V-2. Britanci su znali za njemački program razvoja reaktivnih bespilotnih oružja, a kada su saznali lokaciju ispitnog centra odlučili su ga razoriti napadima iz zraka.

Handley Page Halifax:



Otok Usedom, sasvim lijevo gore Peenemünde:



Peenemünde, zračna snimka RAF-a s označenim ciljevima:



Napad britanskih bombardera na Peenemünde toliko je iznenadio Nijemce da je znak za uzbunu dan tek nakon što su pale prve bombe. Pričinjena je velika materijalna šteta, a poginuli su i neki dragocjeni stručnjaci za raketna istraživanja. Kao posljedica ovog napada njemački program razvoja Vergeltungswaffen produljen je za nekoliko mjeseci.
Spasiti se nije moglo više ništa, jedino se moglo napadača kazniti pa su njemački noćni lovci dočekali bombardersku formaciju na povratku iznad Baltlčkog mora i po sjajnoj mjesečini srušili 40 bombardera. Britanci su to smatrali malom cijenom s obzirom na postignuti uspjeh, kao i na duljinu leta i opasnost misije Hydra. Sav bijes Hitlera i Göringa zbog ove katastrofe sručio se na generala Jeschonneka, koji je idućeg dana uzeo pištolj i ustrijelio se.

Zračna snimka posljedica napada:



General Hans Jeschonnek:

Na vrh Go down
Sponsored content




KomentarNaslov komentara: Re: KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan   

Na vrh Go down
 
KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan
Na vrh 
Stranica 24/24Idi na stranicu : Previous  1 ... 13 ... 22, 23, 24
 Similar topics
-
» KALENDAR - Dogodilo se na današnji dan
» Na današnji dan
» Aerodrom Petrovec Skopje
» Najbolji košarkaš među oficirima ili najbolji oficir među košarkašima
» Rezervni oficiri u JNA

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA :: VOJNA PLATFORMA :: Vojna Historija / Vojna Povijest / Vojna Istorija-
Idi na: